Osnove sustava Europske unije
Nakon više od šezdeset godina i šest valova proširenja Europska unija danas ima 28 država članica.
Ime Europska unija uvedeno je Ugovorom iz Maastrichta koji je stupio na snagu 1993.
Europska unija više je od konfederacije država, ali nije ni federacija, zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju.
Europska unija u 21. Stoljeću ima misiju:
- Održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama
- Ujediniti europske države u praktičnoj suradnji
- Omogućiti siguran život europskim građanima promicati gospodarsku i društvenu solidarnost
- Očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu
- Širiti vrijednosti koje su zajedničke Europljanima.
Status država kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji imaju: Albanija, Crna Gora, Makedonija, Turska i Srbija, dok status potencijalnih država kandidatkinja imaju: Bosna i Hercegovina i Kosovo.
Neke države nisu članice Europske unije no sudjeluju u tzv. Europskom ekonomskom prostoru: Norveška, Island i Lihtenštajn (članice EFTA-e). Europski ekonomski prostor stvoren je 1994. radi stvaranja jedinstvenog tržišta na kojemu bi se poštovala sloboda kretanja ljudi roba, usluga i kapitala, a državama EFTA-e je omogućeno sudjelovanje na jedinstvenom tržištu bez punopravnog članstva u Europskoj uniji.
- europska putovnica (u uporabi od 1985.)
- europska himna (Beethovenova „Oda radosti“)
- europska zastava (krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi)
- Europske vozačke dozvole - izdaju se od 1996. u svim državama članicama
- Europska unija je prihvatila moto „Ujedinjeni u raznolikosti“, a 9. svibnja obilježava se kao Dan Europe
- od 1. siječnja 2002. u većem broju država članica Europske unije uveden je euro kao platežno sredstvo (većina europljana vodi račune i štedi u eurima, cijene su izražene u eurima, potrošači mogu uspoređivati cijene izravno od zemlje do zemlje).
- Pariški ugovor (1951.)
Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Republike Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik, pod nazivom Shumanova deklaracija 9. svibnja 1950. tako da se na taj datum obilježava kao Dan Europe.
- Rimski ugovori (1957.)
Godine 1967., institucije triju Europskih zajednica su spojene i od tada, postoji jedna Komisija i jedno Vijeće ministara, kao i Europski parlament.
- Jedinstveni europski akt (1986.)
Ovim ugovorom izmijenjen je Ugovor o EEZ-u i otvoren put za dovršetak jedinstvenog tržišta te proširivanje ovlasti Europske komisije (na nove politike: zaštita okoliša, znanost i tehnologija, socijalna politika) i Europskog parlamenta (postupak suradnje). Također, ovim ugovorom stvoreni su temelji za kasnije uspostavljanje Ekonomske i monetarne unije te Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
- Ugovor iz Amsterdama (1997.)
- Ovim ugovorom se nadopunio ugovor iz Maastrichta odnosno zajednički suverenitet proširio na dodatna područja koja uključuju prava građana te bližu suradnju na društvenim pitanjima i politici zapošljavanja.
- Ugovor iz Nice (2000.)
- Potpisivanjem ovog ugovora otišlo se dalje u izmjenama dosadašnjih ugovora čime je unaprjeđen način donošenja odluka u Europskoj uniji, kako bi moglo nastaviti učinkovito funkcionirati i nakon priključenja novih država članica iz 2004. odnosno 2007.
- Lisabonski ugovor
- Utvrđuje koje ovlasti pripadaju Europskoj uniji (pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike), koje ovlasti pripadaju državama članicama (zdravstvo, obrazovanje, industrija) i koje su ovlasti zajedničke (unutarnje tržište, poljoprivreda, promet, energija).
- Po prvi put, nacionalni parlamenti imat će izravan utjecaj na proces donošenja odluka.
Uvodi se nova funkcija Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije koji predsjeda Vijećem EU za vanjske poslove (i potpredsjednik je Europske komisije), a zadaća mu je predlagati, provoditi vanjsku politiku Europske unije (u ime Vijeća EU) i zastupati stajališta Unije na međunarodnoj razini. - Europska unija dobiva pravnu osobnost – može potpisivati međunarodne sporazume. Pr
- Pravno je regulirana mogućnost i način izlaska pojedine zemlje iz Unije.
Proces stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process) predložila je Europska komisija u svibnju 1999. godine s ciljem postizanja sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država jugoistočne Europe kroz njihovo pridruživanje europskoj integraciji, razvoj gospodarskih i trgovačkih odnosa, daljnju demokratizaciju društva te regionalnu suradnju. Tim procesom obuhvaćeni su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244, Makedonija i Srbija.
Danas je Hrvatska članica Europske unije, Crna Gora i Srbija su otvorile pregovore za članstvo, Makedonija i Albanija imaju status kandidata, a Bosna i Hercegovina i Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244 imaju status potencijalnih kandidata.
Bitno je naglasiti da Bugarska i Rumunjska, iako su geografski dio regije jugoistočne Europe, nisu bile obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja nego pretpristupnom strategijom koju je Europska unija osmislila ranije za tadašnje države kandidatkinje.Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju posebna je vrsta sporazuma o pridruživanju koje je Europska unija ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process), među koje pripada i Hrvatska. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.
Ovaj je sporazum za Republiku Hrvatsku bio prvi i jedini ugovorni korak na putu do pristupanja u članstvo u Europskoj uniji.
Cilj SSP-a je uspostava političkog dijaloga, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa, razvoj zone slobodne trgovine, osiguravanje regionalne suradnje te poticanje suradnje u nizu drugih područja.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju posebna je vrsta sporazuma o pridruživanju koje je Europska unija ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process), među koje pripada i Hrvatska. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.
Ovaj je sporazum za Republiku Hrvatsku bio prvi i jedini ugovorni korak na putu do pristupanja u članstvo u Europskoj uniji.
Cilj SSP-a je uspostava političkog dijaloga, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa, razvoj zone slobodne trgovine, osiguravanje regionalne suradnje te poticanje suradnje u nizu drugih područja.
Republika Hrvatska je dobila status službenog kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004. godine.
Stjecanju statusa kandidata prethodilo je nekoliko glavnih koraka koje je Hrvatska poduzela u svom približavanju Europskoj uniji - od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (listopad 2001.), podnošenja zahtjeva za članstvo (veljača 2003.), ispunjavanja upitnika Europske komisije (srpanj - listopad 2003.) do dobivanja pozitivnog mišljenja Europske komisije popraćenog i preporukom o otvaranju pregovora s Hrvatskom o članstvu u Europskoj uniji (travanj 2004.).
- Izrađivanje Komisijinih redovitih godišnjih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj uniji (engl. Progress Report), počevši s 2005. godinom.
- Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa Phare, ISPA i SAPARD.
- Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje i Odbora za stabilizaciju i pridruživanje
Vijeće Europske unije usvojilo je u veljači 2006. godine Pristupno partnerstvo za Hrvatsku koje sadržava kratkoročne i srednjoročne prioritete u cilju ispunjavanja kriterija za članstvo RH u Europskoj uniji, kao što su reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, zaštita manjina, rješavanje graničnih pitanja te provedba obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Prioriteti iz Pristupnog partnerstva temelje se na prioritetima sadržanima u Europskom partnerstvu iz 2004. godine, revidiranima u skladu s Izvješćem Europske komisije o napretku Hrvatske iz 2005. godine. Budući da su 3. listopada 2005. započeli pregovori s Hrvatskom o pristupanju Europskoj uniji, Europska komisija smatrala je potrebnim donijeti Pristupno partnerstvo koje osuvremenjuje prethodno Europsko partnerstvo.
Sudjelovanje u programima Europske unije
Stjecanjem statusa kandidata Hrvatskoj su se otvorili pretpristupni programi Europske unije kroz koje se državama kandidatkinjama za članstvo stavljaju na raspolaganje financijska i tehnička sredstva za provedbu potrebnih pravnih, gospodarskih i institucionalnih reformi na putu njihova pristupanja Uniji.
Od 2001. godine Hrvatska je bila korisnica programa pomoći Europske unije CARDS, namijenjenog državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja.
Od 2005. godine Hrvatska je korisnica programa Phare, ISPA i SAPARD.
Od 2007. godine Hrvatskoj se otvorio novi integrirani Instrument pretpristupne pomoći - IPA (engl. Instrument for Pre-Accession Assistance), koji zamjenjuje dotadašnje pretpristupne programe Phare, ISPA i SAPARD.
Od 2004. godine Hrvatska je korisnica usluga TAIEX-a, čime se promiče administrativna sposobnost hrvatske državne uprave.
Također, Hrvatska je uključena u programe Zajednice (od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. programi Zajednice nazivaju se programima Europske unije), koji su iznimno korisni za razvijanje suradnje i upoznavanje s metodama rada Europske unije u različitim područjima, kao što su zaštita okoliša, promet, energetika, obrazovanje, pravosuđe, javno zdravstvo i sl.
- potpunu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju;
- vidljiv napredak u povratku izbjeglica te zaštiti manjina i manjinskih prava;
- napredak u reformi pravosuđa;
- punu slobodu medija;
- spremnost na regionalnu suradnju i razvoj dobrosusjedskih odnosa.
Sjednice međuvladine konferencije o pristupanju održavaju se:
- na razini voditelja izaslanstava za pregovore, uobičajeno ministara vanjskih poslova;
- na razini zamjenika voditelja izaslanstava, odnosno glavnog pregovarača.
Kada međuvladina konferencija zasjeda na razini zamjenika voditelja izaslanstava, države članice Europske unije predstavljaju njihovi stalni predstavnici pri Europskoj uniji u Bruxellesu, a državu kandidatkinju glavni pregovarač (ili u nekim slučajevima šef Misije pri Europskim zajednicama). Sjednice međuvladine konferencije na razini voditelja izaslanstava održavaju se jednom za vrijeme trajanja svakog Predsjedništva Europske unije, tj. dva puta godišnje, a na razini zamjenika u razdoblju između ovih sjednica, sukladno dogovoru.
Pristupanje u članstvo Europske unije uvjetovano je prihvaćanjem svih prava i obveza na kojima se zasniva Europska unija i njezin institucionalni okvir, obuhvaćenih pod pojmom pravne stečevine Europske unije (franc. Acquis).
Pravna stečevina podijeljena je u 35 tematskih poglavlja, koja se ujedno smatraju i poglavljima pregovora. Do ulaska u članstvo Europske unije svaka država kandidatkinja dužna je preuzeti cijelu pravnu stečevinu Europske unije i biti sposobna za njezinu učinkovitu primjenu. Ako do trenutka ulaska u Europsku uniju, zbog opravdanih razloga, ne može u potpunosti prihvatiti i primijeniti pravnu stečevinu u pojedinom poglavlju pregovora, država kandidatkinja u pregovorima o tom poglavlju može zatražiti tzv. prijelazna razdoblja.
- analitička faza: screening zakonodavstva
- sadržajna faza: otvaranje pregovora za pojedino poglavlje.
Tijekom screeninga Europska komisija predstavlja i obrazlaže pravnu stečevinu Europske unije koja regulira određeno područje obuhvaćeno pojedinim poglavljem pregovora. Ta faza screeninga se naziva eksplanatorni screening. U drugom dijelu, predstavnici države kandidatkinje predstavljaju pravni i institucionalni okvir koji je trenutno na snazi u toj državi u odnosu na predmetnu pravnu stečevinu Europske unije. Osnovna je svrha screeninga utvrditi postojeće razlike u svakom poglavlju pregovora između zakonodavstva države kandidatkinje i pravne stečevine Europske unije s kojom je do trenutka pristupanja u članstvo potrebno uskladiti nacionalno zakonodavstvo. Na temelju analize, od države kandidatkinje očekuje se da pokaže hoće li moći u cijelosti prihvatiti pravnu stečevinu Europske unije u pojedinom poglavlju pregovora i uskladiti uočene razlike u zakonodavstvu ili ima namjeru zatražiti odgovarajuća prijelazna razdoblja za potpuno usklađivanje i punu provedbu. Na taj način screening pruža podlogu državi kandidatkinji za izradu pregovaračkih stajališta i definiranje eventualnih zahtjeva za prijelazna razdoblja u pojedinom poglavlju pregovora. Izvješća o rezultatima screeninga za svako poglavlje pregovora, koja se upućuju državama članicama i državi kandidatkinji, izrađuje Europska komisija u konzultacijama s državom kandidatkinjom. Europska komisija u njima daje svoju ocjenu spremnosti države kandidatkinje za prihvaćanje i provedbu pravne stečevine, kao i preporuku za otvaranje sadržajnih pregovora o pojedinom poglavlju pregovora. Ako procijeni da država kandidatkinja nije dovoljno spremna za otvaranje pregovora u pojedinom poglavlju, Europska komisija neće preporučiti otvaranje sadržajnih pregovora, već će predložiti da prije otvaranja pregovora u tom poglavlju budu ispunjeni određeni minimalni preduvjeti (eng. benchmarks).
Odluku o otvaranju pregovora u pojedinom poglavlju, ovisno o ocjeni spremnosti države kandidatkinje, donose države članice u okviru Vijeća Europske unije.
Sadržajni pregovori vode se na temelju pregovaračkih stajališta Europske unije i države kandidatkinje, koja se pripremaju za svako pojedino poglavlje pregovora slijedom rezultata screeninga. Pregovaračko stajalište prva predstavlja država kandidatkinja i u njemu naznačuje na koji način namjerava preuzeti i provoditi pravnu stečevinu Europske unije u pojedinom poglavlju, uz opis svoje administrativne sposobnosti.
Zajedničko stajalište Europske unije, kojim se otvaraju pregovori u pojedinom poglavlju, donosi Vijeće jednoglasnom odlukom, na temelju nacrta pregovaračkog stajališta koje priprema i predlaže Europska komisija, uzimajući u obzir pregovaračko stajalište države kandidatkinje. U svom zajedničkom stajalištu, Europska unija određuje i preduvjete (eng. benchmarks) koje država kandidatkinja mora ispuniti prije privremenog zatvaranja pojedinog poglavlja. Oni se mogu odnositi na usklađenost zakonodavstva i rezultate u njegovoj primjeni, odgovarajuću administrativnu ili pravosudnu sposobnost, i/ili ispunjavanje obveza iz sporazuma o pridruživanju.
O pregovaračkim stajalištima Europska unija i država kandidatkinja raspravljaju i pregovaraju na sjednicama međuvladine konferencije, uz koje se usporedno održavaju redovite konzultacije i razgovori na stručnoj razini između predstavnika Europske komisije i države kandidatkinje radi otklanjanja eventualnih otvorenih pitanja i problema.Europska komisija priprema redovita godišnja izvješća o napretku države kandidatkinje u procesu pristupanja. Država kandidatkinja dužna je u procesu pregovora redovito dostavljati informacije Europskoj uniji o napretku u preuzimanju pravne stečevine i jačanju administrativne sposobnosti.
U slučaju da se u državi kandidatkinji utvrde ozbiljna i stalna kršenja načela slobode i demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, na prijedlog Europske komisije Vijeće može odlučiti o privremenoj obustavi pregovora te utvrditi uvjete za njihov nastavak.
Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o tekstu nacrta Ugovora o pristupanju, on se upućuje u odgovarajući postupak u institucijama i državama članicama Europske unije te u državi kandidatkinji. Na temelju nacrta Ugovora, a prije njegova potpisivanja, Europska komisija mora donijeti konačno mišljenje o zahtjevu za članstvo države kandidatkinje, Europski parlament dati suglasnost, a Vijeće na kraju donijeti jednoglasnu odluku o prihvaćanju nove države članice i njezina zahtjeva za članstvo. Država kandidatkinja od tada se smatra državom pristupnicom.
Ugovor potpisuju najviši dužnosnici država članica Europske unije i države pristupnice te se on upućuje u postupak potvrđivanja (ratifikacije) sukladno ustavnim odredbama svake od država potpisnica.
Nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju, država pristupnica počinje sudjelovati u radu tijela Vijeća Europske unije i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač.sporazum o pridruživanju (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju), kao pravni okvir odnosa između Europske unije i države kandidatkinje do njezina pristupanja u članstvo;
pristupno partnerstvo (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Europsko partnerstvo), na temelju kojega država kandidatkinja izrađuje Nacionalni program za prihvaćanje pravne stečevine;
- pretpristupni programi pomoći (PHARE, ISPA, SAPARD, odnosno od 2007. godineIPA
- mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama;
- politički dijalog.
- Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Pregovaračka skupina za vođenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji koju čine: voditelj izaslanstva – ministar vanjskih poslova i europskih integracija, zamjenik voditelja Državnog izaslanstva i glavni pregovarač, zamjenici glavnog pregovarača, šef Misije Republike Hrvatske pri Europskoj uniji, tajnica Pregovaračke skupine te članovi Pregovaračke skupine zaduženi za pojedina poglavlja pregovora.
- Koordinacija za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji kao međuresorno radno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje raspravlja o svim pitanjima u vezi s pregovorima o pristupanju;
- Radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora koje sudjeluju u analitičkom pregledu i ocjeni usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije (screening), te u izradi nacrta prijedloga pregovaračkih stajališta;
- Ured glavnog pregovarača koji pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć glavnom pregovaraču;
- Tajništvo Pregovaračke skupine koje pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć Državnom izaslanstvu, Pregovaračkoj skupini i radnim skupinama za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora.
- Sloboda kretanja roba
- Sloboda kretanja radnika
- Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
- Sloboda kretanja kapitala
- Javne nabave
- Pravo trgovačkih društava
- Pravo intelektualnog vlasništva
- Tržišno natjecanje
- Financijske usluge
- Informacijsko društvo i mediji
- Poljoprivreda i ruralni razvitak
- Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor
- Ribarstvo
- Prometna politika
- Energetika
- Porezi
- Ekonomska i monetarna unija
- Statistika
- Socijalna politika i zapošljavanje
- Poduzetništvo i industrijska politika
- Transeuropske mreže
- Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
- Pravosuđe i temeljna ljudska prava
- Pravda, sloboda i sigurnost
- Znanost i istraživanje
- Obrazovanje i kultura
- Okoliš
- Zaštita potrošača i zdravlja
- Carinska unija
- Vanjski odnosi
- Vanjska, sigurnosna i obrambena politika
- Financijski nadzor
- Financijske i proračunske odredbe
- Institucije
- Ostalo
Unija se najprije širila prema sjeveru i sjeverozapadu kontinenta (1973. god. članicama postaju Danska, Irska i Velika Britanija); zatim, osamdesetih godina prošlog stoljeća, prema istočnim i zapadnim vratima Mediterana (u drugom valu, 1981., pristupa Grčka, a u trećem, 1986., Španjolska i Portugal), da bi četvrto proširenje, 1995. godine, obuhvatilo istočne rubove tadašnje zapadne Europe - Austriju, Finsku i Švedsku.
Za razliku od svih ranijih proširenja, u kojima je Europska unija inkorporirala po najviše tri nove članice odjednom, 2004. godine, u prvom krugu petog vala proširenja, u punopravno članstvo Europske unije ulazi čak deset novih država: osam iz srednje i istočne Europe (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i baltičke države Estonija, Latvija i Litva) te dvije sredozemne otočke zemlje Cipar i Malta. Peti val proširenja okončan je 2007. godine kada članicama Unije postaju Bugarska i Rumunjska.
U zadnjem krugu proširenja 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postaje 28. članica Europske unije.
- POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
- GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
- PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
- ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine Europske unije).
U postupku donošenja mišljenja o zahtjevu za članstvo Europska komisija najprije upućuje državi podnositeljici zahtjeva poseban upitnik (engl. questionnaire) s pitanjima iz najrazličitijih područja funkcioniranja te države, od zakonodavne podloge, djelovanja institucija, javnih financija do statističkih pokazatelja, zajedno s rokom unutar kojeg ta država treba prirediti potrebne podatke, odnosno odgovore na upitnik, te ih dostaviti Europskoj komisiji.
Na temelju dostavljenih odgovora na upitnik, kao i podataka iz drugih izvora (država članica EU-a i brojnih međunarodnih organizacija), Europska komisija donosi mišljenje kojim ocjenjuje stanje i mogućnosti države podnositeljice zahtjeva za ispunjavanje uvjeta za članstvo i preporuke u pogledu otvaranja pregovora o primanju u članstvo Europske unije. Pozitivno mišljenje preduvjet je za dobivanje statusa kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Ako je mišljenje o zahtjevu pozitivno, Europsko vijeće saziva bilateralnu međuvladinu konferenciju između Europske unije i države podnositeljice zahtjeva za članstvo koja tako dobiva status kandidata te ulazi u postupak proširenja Europske unije. Time, u okviru Europske komisije, nadležnost za bilateralne odnose između Europske unije i države kandidatkinje preuzima Opća uprava za proširenje i politiku susjedstva (eng. DG NEAR).
- Ugovor o uslugama - Transfera znanja i posebnih vještina od strane stručnjaka po pojedinim područjima i sektorima koji su dostupni na tržištu
- Twinning-a /twinning light - suradnju između institucija države kandidatkinje i institucije države/a članica. Twinning ima za cilj potporu zemljama kandidatkinjama/potencijalnim kandidatkinjama u transponiranju, imple-mentiranju i provođenju acquisa.
- TAIEX (eng. Technical Assistance and Information Excghange) – instrument Europske unije koji pomaže u kratkotrajnim peer-to peer misijama, treninzima i savjetima .
Neki od programa su:
- Mladi na djelu - nudi brojne mogućnosti mobilnosti i neformalnog učenja te promiče međukulturalni dijalog;
- Kultura - nastavak programa iz prethodnog financijskog razdoblja Kultura 2000 (2000.-2006.), a financiraju se projekti kulturne suradnje u svim vrstama umjetničkog i kulturnog rada: scenskim umjetnostima, vizualnim umjetnostima, književnosti, kulturnoj baštini, povijesti kulture itd.
- FP7 (nastavak FP6) - financijski instrument kojim Europska unija financira istraživanje i razvoj u Europi i drugim dijelovima svijeta.
Europska unija je tijekom proširenja 2004. godine razvila specifične instrumente za pomoć u ispunjavanju kriterija za članstvo. To su:
- Izrađivanje Komisijinih redovitih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj uniji (eng. Progress Report), počevši s 2005. godinom
- Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa: Phare, ISPA i SAPARD (Koji su u novoj financijskoj perspektivi zamijenjenim Instrumentom pretpristupne pomoći –IPA) Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja vezana uz proces usklađivanja zakonodavstva
- Mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama
- Politički dijalog.
U skladu s navedenim elementima Pretpristupne strategije započela je i njihova provedba. Europska komisija je 9. studenog 2005. objavila i prvo izvješće o napretku Hrvatske za razdoblje od 18 mjeseci, počevši od travnja 2004. godine, u kojem je ocijenjen napredak na područjima ispunjavanja političkih i ekonomskih kriterija za članstvo, te sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva. Što se tiče pretpristupnih financijskih programa, Hrvatska je bila njihova korisnica dvije godine (2005-2006), dok je od 2007. koristila jedinstveni instrument- IPA. Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje počelo je s radom već na prvom održanom sastanku, 26. travnja 2005., dok je Okvirni sporazum o sudjelovanju Hrvatske u programima Zajednice potpisan 22. studenog 2004. godine.
Hrvatska je pristupne pregovore započela 3. listopada 2005. godine.
- Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Pariški ugovor kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, prvobitna jezgra iz koje će se kasnije razviti Europska unija.
1957.
- Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Rimske ugovore kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).
1963.-1972.
- Turska, Malta i Cipar potpisuju Sporazume o pridruživanju.
1973.
- Prvi val proširenja: Velika Britanija, Irska i Danska postaju članice Europske zajednice.
1981.
- Drugi val proširenja: Grčka postaje članica Europske zajednice.
1986.
- Treći val proširenja: Španjolska i Portugal postaju članice Europske zajednice.
1987.
- Turska podnosi zahtjev za članstvo.
1990.
- Cipar i Malta podnose zahtjev za članstvo.
1991.
- Mađarska i Poljska potpisuju Europske sporazume.
1992.
- Potpisan Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta).
1993.
- Rumunjska, Bugarska, Češka i Slovačka potpisuju Europske sporazume
- Europsko vijeće na sastanku u Kopenhagenu daje jasnu perspektivu članstva u Europskoj uniji pridruženim članicama iz srednje i istočne Europe, te definira tri kriterija za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Kopenhaške kriterije (politički, gospodarski i pravni kriterij).
1994.
- ožujak - Mađarska i Poljska podnose zahtjev za članstvo.
- prosinac - Na zasjedanju Europskog vijeća u Essenu dogovorena predpristupna strategija.
1995.
- Četvrti val proširenja: Austrija, Finska i Švedska postaju članicama Europske unije.
- Estonija, Latvija i Litva potpisuju Europske sporazume.
- Rumunjska, Slovačka, Latvija, Estonija, Litva i Bugarska podnose zahtjev za članstvo.
- Europsko vijeće definira četvrti kriterij za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Madridski kriterij (administrativni kriterij).
1996.
- Češka i Slovenija podnose zahtjev za članstvo, a Slovenija potpisuje i Europski sporazum
1997.
- Europska komisija objavljuje Agendu 2000.
- Europsko vijeće u Luksemburgu pokreće proces proširenja i dodatno ojačava predpristupnu strategiju EU-a za države kandidatkinje; Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija dobivaju status kandidata za članstvo.
1998.
- Otvoreni pregovori o pristupanju s Luksemburškom skupinom država kandidatkinja (Ciprom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom).
1999.
- Na sastanku Europskog vijeća u Berlinu dogovoren financijski okvir predpristupne pomoći za razdoblje 2000.-2006.
- Na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka dobivaju status kandidata za članstvo.
2000.
- Pokrenuti predpristupni programi ISPA i SAPARD.
- Otvoreni pregovori o pristupanju s Helsinškom skupinom država kandidatkinja (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska, Slovačka).
2002.
- Konvencija o budućnosti Europe počela s radom.
- Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu zaključeni pregovori o pristupanju s Ciprom, Češkom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Maltom, Poljskom, Slovačkom i Slovenijom. Usvojen financijski okvir izdvajanja za nove države članice EU-a za razdoblje 2004.- 2006.
2003.
- Ugovor iz Nice stupa na snagu.
- U Ateni potpisan Ugovor o pristupanju Cipra, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije Europskoj uniji.
- Na sastanku Europskog vijeća u Solunu predstavljen Nacrt ustavnog ugovora.
- Otvorena međuvladina konferencija o Nacrtu ustavnog ugovora.
2004.
- Prvi krug petog vala proširenja: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija postaju članice Europske unije.
2007.
- Drugi krug petog vala proširenja: Bugarska i Rumunjska postaju članice Europske unije.
- Potpisan je Lisabonski ugovor
2009.
- Stupio na snagu Lisabonski ugovor
2013.
- 1. srpnja - Republika Hrvatska postaje 28. članice Europske unije.
- održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama;
- ujediniti europske države u praktičnoj suradnji;
- omogućiti siguran život europskim građanima;
- promicati gospodarsku i društvenu solidarnost;
- očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu;
- podržati vrijednosti koje Europljani dijele kao što su održivi razvoj i zdrav okoliš, poštivanje ljudskih prava i socijalna tržišna ekonomija.
Nekoliko institucija uključeno je u funkcioniranje Europske unije, a s obzirom na njihovu ulogu možemo ih svrstati u tri grupe.
Glavne institucije imaju iznimno važnu ulogu u procesu donošenja odluka na razini Europske unije kao i praćenja provođenja pravno obvezujućih i ostalih odluka. Pod glavne institucije Europske unije spadaju: Vijeće Europske unije, Europski parlament, Europska komisija, Europsko vijeće i Sud pravde Europske unije (Europski sud pravde), Europska središnja banka i Europski revizijski sud.
Pomoćne institucije imaju važnu savjetodavnu ulogu u pripremi, donošenju ili provođenju pravno obvezujućih ili drugih uloga na razini EU. Pod pomoćne institucije spadaju Europski gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka i sl.
Postoji i niz specijaliziranih agencija koje su zadužene za provođenje određenih tehničkih, znanstvenih ili upravljačkih zadaća kao što su Europska agencija za sigurnost zračnog prometa (Köln, Njemačka), Europska zaklada za obuku (Torino, Italija), Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Dublin, Irska) i dr.
Europska unija više je od konfederacije država, ali nije ni federacija. Ona zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Njezin povijesno jedinstven politički sustav neprestano je evoluirao tijekom proteklih pedeset godina.
Ugovori čine ono što se naziva „primarno“ zakonodavstvo. Oni su temelj za veliku količinu „sekundarnog“ zakonodavstva, koje ima izravan utjecaj na svakodnevni život građana Europske unije. Uglavnom se sastoji od uredbi, direktiva i preporuka koje donose institucije Unije.
Ti zakoni, uz opću politiku Unije, rezultat su odluka koje donosi institucionalni trokut koji čine Vijeće (koje predstavlja države članice), Europski parlament (koji predstavlja građane) i Europska komisija (politički neovisno tijelo koje zastupa zajedničke europske interese).
Vijeće Europske unije je institucija koja zajedno s Europskim parlamentom donosi zakonodavstvo Unije u obliku uredbi i direktiva te priprema odluke i neobvezujuće preporuke. Na područjima za koja je nadležno odluke donosi običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno, ovisno o pravnoj osnovi akta koji treba odobriti.
Vijeće uz Europski parlament usvaja proračun Unije, osigurava usklađivanje ekonomske politike država članica a u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, pod stalnim predsjedanjem Visokog predstavnika Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Vijeće za vanjske poslove usko surađuje s Komisijom.
Vijeće se sastoji od po jednog predstavnika svake države članice na ministarskoj razini „koji ima ovlast za preuzimanje obveza u ime Vlade države članice koju predstavlja”. Osim Vijeća za vanjske poslove, Vijećem predsjeda predstavnik države članice koja predsjeda Unijom: predsjedanje se mijenja svakih šest mjeseci, redoslijedom o kojem Vijeće odlučuje jednoglasno. Vijećem u svim sastavima, osim za vanjske poslove, za razdoblje od 18 mjeseci predsjeda unaprijed određena skupina triju država članica, od kojih svaka Vijećem predsjeda šest mjeseci.
Tijekom sljedećih godina, predsjedanja će se odvijati prema sljedećem redoslijedu: Finska u drugoj polovici 2019., Hrvatska i Njemačka 2020., Portugal i Slovenija 2021., Francuska i Češka 2022. te Švedska i Španjolska 2023. Europsko vijeće može promijeniti taj redoslijed.
S obzirom na predmet, Vijeće donosi odluke običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno.
Odbor stalnih predstavnika država članica (Coreper) priprema rad Vijeća i provodi zadaće koje mu Vijeće dodijeli.
Europsko vijeće, koje čine čelnici država ili vlada država članica daje nužan poticaj razvoju Europske unije i određuje opće političke smjernice. Europsko vijeće povezano je s Komisijom tako što je predsjednik Komisije član Europskog vijeća bez prava glasa. Predsjednik Europskog parlamenta također se obraća Europskom vijeću na početku sastanka. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, uvedeno je dugoročno predsjedništvo Europskog vijeća te je Europsko vijeće postalo institucija Unije. Europsko vijeće je sastanak na vrhu čelnika država i vlada država članica Europske unije. Prvi takav „europski sastanak na vrhu” održan je u Parizu 1961. te su nakon 1969. takvi sastanci postali učestaliji.
Ugovorom iz Lisabona Europsko vijeće postalo je punopravna institucija Europske unije te je utvrđen njegov zadatak „pružanja Uniji nužnog poticaja za razvoj i određivanje smjerova opće politike i prioriteta”.
Europsko vijeće saziva njegov predsjednik i okuplja čelnike država ili vlada država članica i predsjednika Komisije. U njegovu radu sudjeluje i visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Predsjednik Europskog parlamenta pozvan je obično da drži govor na početku sjednice. Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Europsko vijeće sastaje se barem dva puta u šest mjeseci. Predsjednički mandat traje 30 mjeseci i moguće ga je jednom obnoviti. Europsko vijeće obično odluke donosi jednoglasno. Međutim, o brojnim važnim imenovanjima odlučuje kvalificirana većina (primjerice u slučaju imenovanja predsjednika Europskog vijeća).
Europsko vijeće potpuno je neovisno u donošenju odluka te u tom procesu, u većini slučajeva, nije potrebna inicijativa Komisije niti sudjelovanje Parlamenta. Međutim, predsjednik Europskog vijeća mora podnositi izvješće Parlamentu nakon svakog sastanka.
Europsko vijeće daje Uniji „potrebni poticaj za razvoj” i definira njezine „opće političke smjerove i prioritete”, određuje načela i opće smjernice zajedničke vanjske i sigurnosne politike i odlučuje o zajedničkim strategijama za njihovu provedbu.
Od 2009. godine zbog krize državnog duga Europsko vijeće i sastanci na vrhu postali su glavni čimbenik u suočavanju s posljedicama svjetske bankovne krize. Od početka 1990-ih godina, pitanja vanjske i sigurnosne politike važna su točka na dnevnom redu na sastancima na vrhu Europskog vijeća. Odluke donesene u tom području obuhvaćaju primjerice međunarodnu sigurnost i borbu protiv terorizma te Europsku politiku susjedskih odnosa i odnose s Rusijom.
Europski parlament nastao je proširenjem Zajedničke skupštine Europske zajednice za ugljen i čelik koja je postala zajednička skupština svih triju nadnacionalnih europskih zajednica koje su u to vrijeme postojale. Skupština je poslije dobila naziv „Europski parlament”. S vremenom je ta institucija, čije zastupnike od 1979. izravno biraju građani država članica, pretrpjela brojne promjene.
Ugovorom iz Maastrichta Parlamentu je dana ovlast za konačno odobrenje sastava Komisije: to je predstavilo važan iskorak u smislu političkog nadzora Parlamenta nad izvršnom vlašću Europske unije. Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja proširen je na većinu zakonodavnih područja i reformiran tako što je Parlament postao suzakonodavac ravnopravan Vijeću.
Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Parlament je postao jednakopravan partner Vijeća u zakonodavnom postupku, a suodlučivanje, poznato kao redovni zakonodavni postupak, postalo je najčešće korišteni postupak odlučivanja i obuhvaća posebno važna područja, kao što su zajednička poljoprivredna politika te pravosudna i sigurnosna politika.
Kao institucija koja predstavlja europske građane, Parlament predstavlja demokratsku osnovu Europske unije. Kako bi osigurao demokratsku legitimnost Unije, Parlament mora biti u potpunosti uključen u europske zakonodavne postupke te u ime građana provoditi politički nadzor nad drugim institucijama Unije.
Parlament mora odobriti sve ugovore o pristupanju novih država članica kao i ugovore o pridruživanju.
Parlament je jedno od dva nadležna tijela za proračun - uključen je u proračunski postupak od pripremne faze, posebno u vezi s određivanjem općih smjernica i vrsta rashoda. Usvaja proračun i nadgleda njegovo izvršenje te daje razrješnicu o izvršenju proračuna.
U skladu s Ugovorom iz Lisabona kandidat za predsjednika Komisije treba biti odabran prema rezultatima europskih izbora. Parlament ima ovlasti pokrenuti postupak pred Sudom EU ako neka druga institucija prekrši Ugovor.
Kada građani Unije žele iskoristiti svoje pravo na predstavke, naslovljavaju ih na predsjednika Parlamenta. U pogledu Europske građanske inicijative, Parlament organizira saslušanje s izlagačima iz uspješno registriranih europskih građanskih inicijativa.
Od 1979. godine članovi Europskoga parlamenta biraju se neposredno svakih pet godina. Ustrojstvo i način rada Europskog parlamenta utvrđuju se Poslovnikom. Politička tijela, odbori, izaslanstva i klubovi zastupnika upravljaju aktivnostima Parlamenta.
Europski parlament ima 751 zastupnika, raspodijeljenih među državama članicama na sljedeći način: Njemačka − 96, Francuska − 74, Italija i Ujedinjena Kraljevina − 73, Španjolska − 54, Poljska – 51, Rumunjska – 32, Nizozemska – 26, Belgija, Grčka, Mađarska, Portugal i Češka Republika – 21, Švedska – 20, Austrija – 18, Bugarska – 17, Finska, Danska i Slovačka – 13, Hrvatska, Irska i Litva – 11, Latvija i Slovenija − 8, Cipar, Estonija, Luksemburg i Malta – 6.
Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.
Zastupnici se u Parlamentu ne povezuju u nacionalnim izaslanstvima, nego u transnacionalnim skupinama prema svojem političkom opredjeljenju.
U načelu Parlament održava 12 četverodnevnih sjednica u Strasbourgu i šest dvodnevnih sjednica u Bruxellesu.Ugovorom iz Lisabona prvotno je predviđeno da od 1. studenog 2014. broj povjerenika odgovara broju dviju trećina država članica. Istovremeno je uvedena i određena fleksibilnost tako što je Europskom vijeću dopušteno da odredi konačni broj povjerenika. Prije drugog irskog referenduma o Ugovoru iz Lisabona iz 2009., Europsko je vijeće odlučilo da će se Komisija i dalje sastojati od onoliko članova koliko je država članica.
Parlament bira predsjednika većinom glasova svojih članova.
Europski parlament glasovanjem daje suglasnost za cjelokupni sastav Komisije: predsjednika i druge članove Komisije, uključujući Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, a zatim ih Europsko vijeće imenuje kvalificiranom većinom.
Mandat članova Komisije traje 5 godina i može se obnoviti. Članovi Komisije:
- svoje dužnosti moraju vršiti posve neovisno, u općem interesu Unije, što znači da ne smiju tražiti niti primati upute bilo koje vlade ili drugog vanjskog tijela;
- ne smiju se baviti nijednim drugim zanimanjem, bilo da je ono plaćeno ili ne.
Sud povjerenike može razriješiti dužnosti na zahtjev Vijeća ili same Komisije ako prekrše bilo koju od ovih obaveza ili ih se proglasi krivim za ozbiljnu povredu dužnosti.
Komisija je kolektivno odgovorna Parlamentu. Ako Parlament prihvati prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Komisiji, ostavku moraju podnijeti svi njezini članovi.
Komisija djeluje pod političkim vodstvom svojeg predsjednika koji donosi odluke o njezinoj unutarnjoj organizaciji. Predsjednik povjerenicima dodjeljuje različite resore unutar Komisije. Svaki je povjerenik tako zadužen za određeni resor te ima nadležnost nad odgovarajućim administrativnim odjelima. Nakon što ih Kolegij odobri, predsjednik između povjerenika imenuje potpredsjednike.
Komisija ima Glavno tajništvo koje se sastoji od 33 glavne uprave i 11 posebnih službi, uključujući i Europski ured za borbu protiv prijevara, Pravnu službu, Povijesni arhiv i Ured za publikacije. Osim u nekoliko iznimaka, Komisija odluke donosi većinom glasova.
Komisija, prema općim pravilima, ima isključivo pravo na inicijativu u pravnim postupcima Unije te na sastavljanje zakonodavnih prijedloga koje će usvojiti dvije institucije s pravom odluke, a to su Europski parlament i Vijeće - Komisija sastavlja te Vijeću i Parlamentu podnosi zakonodavne prijedloge (uredbe i direktive) nužne za provedbu ugovora.
Komisija sastavlja prijedlog proračuna te ga predlaže Vijeću i Parlamentu.
Na temelju mandata Vijeća Komisija je odgovorna za vođenje pregovora o međunarodnim sporazumima. U kontekstu Ekonomske i monetarne unije, Komisija sudjeluje u upravljanju Europskom monetarnom unijom.
U kontekstu zajedničke vanjske i sigurnosne politike, mnoge nadležnosti iz ovog područja prenesene su s Komisije na Visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu. Visoki predstavnik ujedno je i potpredsjednik Komisije.
Komisija osigurava propisno provođenje Ugovora i svih odluka koje su donesene u tu svrhu (sekundarno zakonodavstvo), što je njezina uloga kao čuvarice Ugovora.
Komisije ima ovlast izvršenja proračuna i provedba pravila o tržišnom natjecanju, te izvršava ovlasti koje su joj dodijeljene za provođenje zakonodavnih akata koje su usvojili Vijeće i Parlament (donošenjem provedbenih i delegiranih uredbi).
Komisiju ima ovlast državama članicama prema potrebi uputiti odgovarajuće direktive i odluke, davati preporuke ili podnositi izvješća i mišljenja.
Komisija je glavni sugovornik Parlamenta u zakonodavnim i proračunskim pitanjima. Parlamentarni nadzor programa rada Komisije i njegove izvedbe ima sve veću važnost za jamčenje većeg demokratskog legitimiteta upravljanja Unijom.
Sud Europske unije jedna je od sedam institucija Europske unije. Sačinjavaju ga tri suda: Sud, Opći sud i Službenički sud. U njegovoj je nadležnosti sudstvo Europske unije. Ta tri suda jamče pravilno tumačenje te pravilnu primjenu primarnog i sekundarnog zakonodavstva Europske unije na njezinom teritoriju.
Sud kontrolira zakonitost akata institucija Unije i presuđuje poštuju li države članice obveze iz primarnog i sekundarnog zakonodavstva. Također, na zahtjev nacionalnih sudaca, tumači pravo Unije i jamči poštovanje prava pri tumačenju i primjeni ugovora.
Sud čini po jedan sudac iz svake države članice, a pomažu mu nezavisni odvjetnici. Sud donosi odluke u tužbama protiv država ili institucija zbog nepoštovanja obveza koje proizlaze iz prava Zajednice.
Tužbu pred Sudom pokreće Komisija ili država članica protiv druge države članice, a uloga Suda je ustanoviti je li država ispunila svoje obveze. Ako Komisija smatra da dotična država članica nije poduzela te mjere, Komisija može Sudu predložiti da državi članici dosudi novčanu kaznu u iznosu koji odredi Sud na prijedlog Komisije.
Čine ga po jedan član iz svake države članice, dakle trenutno 28.
Članove Revizorskog suda imenuje Vijeće kvalificiranom većinom na mandat od šest godina uz mogućnost ponovnog izbora. Članovi moraju biti „potpuno neovisni u obavljanju svojih dužnosti”. Revizorski sud bira predsjednika iz reda svojih članova na razdoblje od tri godine
Sud provodi reviziju svih računa prihoda i rashoda Europske unije ili njegovih tijela. On provodi revizije kako bi uz razumna jamstva osigurao pouzdanost godišnjih financijskih izvještaja Europske unije, zakonitost i pravilnost predmetnih transakcija i dobro financijsko upravljanje.
Revizija Revizijskog suda može se provoditi u:
- institucijama Europske unije,
- bilo kojem tijelu koje u ime Europske unije upravlja prihodima ili rashodima
- bilo koja fizička ili pravna osoba koja prima sredstva iz proračuna Europske unije.
Europski gospodarski i socijalni odbor savjetodavno je tijelo Europske unije. Komisija, Vijeće ili Parlament obavezni su tražiti njegovo mišljenje za područja koja određuju ugovori, dok je za ostala područja savjetovanje neobavezno. Odbor također može davati mišljenja na vlastitu inicijativu. Njegovi članovi nisu vezani nikakvim obvezujućim napucima. Članove Odbora imenuje Vijeće na razdoblje od pet godina, a u općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti. Može se sastajati na vlastitu inicijativu, ali se najčešće saziva na zahtjev Vijeća ili Komisije.
Odbor ima savjetodavnu ulogu - njegova je zadaća obavještavati institucije odgovorne za donošenje odluka u Europskoj uniji o mišljenju predstavnika gospodarskih i socijalnih partnera. Na određenim posebno navedenim područjima odluka se može donijeti tek nakon što se Vijeće ili Komisija savjetuju Odborom. To su npr. poljoprivredna politika, slobodno kretanje osoba i usluga, prometna politika, i tako dalje. Parlament, Komisija ili Vijeće također se mogu savjetovati s Odborom u svim slučajevima kada to smatraju primjerenim, a Odbor može odlučiti izdati mišljenje kad god to smatra potrebnim.
Vijeće i Komisija moraju se na određenim područjima obavezno savjetovati s Odborom regija prije donošenja odluke, na primjer u području obrazovanja, strukovnog obrazovanja i mladih, kulture, javnog zdravstva, i tako dalje. Komisija, Vijeće ili Parlament također se mogu savjetovati s Odborom u svim slučajevima kad te institucije to smatraju primjerenim. Općenito Odbor regija može izdati mišljenje kad god to smatra potrebnim.
Zadatak je EIB-a doprinijeti uravnoteženu i stalnu razvoju unutarnjeg tržišta u interesu Unije. EIB će u svim sektorima gospodarstva olakšati financiranje projekata koji:
- nastoje razviti slabije razvijene regije;
- nastoje modernizirati ili prenamijeniti poduzeća ili razviti nove aktivnosti koje se ne mogu potpuno financirati sredstvima dostupnima u pojedinim državama članicama;
- jesu od zajedničkog interesa nekoliko država članica.
Također pridonosi promicanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije u Uniji i podupire provedbu ciljeva strategije Europa 2020. EIB stoga ima važnu ulogu u stvaranju novog rasta te pomaganju u prevladavanju gospodarske krize.
EIB upotrebljava širok spektar različitih instrumenata, ali uglavnom kredite i jamstva. Osim financiranja projekata, EIB djeluje i u savjetodavnom svojstvu - primjerice, njezina Zajednička pomoć za potporu projekata u europskim regijama (JASPERS), instrument za nove i buduće države članice, pruža tehničke, ekonomske i financijske savjete za cijeli ciklus projekta kako bi optimizirala upotrebu novčanih sredstava iz strukturnih fondova i kohezijskog fonda.
Europski ombudsman nastoji:
- poboljšati zaštitu građana u slučaju nepravilnosti u postupanju institucija i tijela,
- te na taj način ojačati otvorenost i demokratski nadzor u postupku odlučivanja i upravljanja institucijama Unije (nepravilnosti u postupanju mogu se sastojati od administrativnih nepravilnosti, diskriminacije, zloupotrebe ovlasti, nepružanja informacija, neopravdanih kašnjenja itd.).
Europskog ombudsmana imenuje Parlament nakon svakih izbora te za razdoblje trajanja svog saziva. Europski ombudsman može biti ponovo izabran. Europski ombudsman obnaša svoje dužnosti potpuno samostalno u interesu Unije i njenih građana, u obnašanju svojih dužnosti ne traži niti prihvaća upute ijednog drugog tijela, ne smije obnašati druge političke ili administrativne dužnosti ili druge poslove, bez obzira na to jesu li plaćeni ili ne.
Od samog početka postoje velike teritorijalne i regionalne razlike unutar Europske unije koje čine prepreke u integraciji i razvoju Europe. Već su Ugovorom iz Rima (1957.) uspostavljeni mehanizmi solidarnosti u obliku dvaju strukturnih fondova: Europskog socijalnog fonda (ESF) i Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP, komponenta za smjernice). Regionalni aspekti uvedeni su 1975. stvaranjem Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR). Godine 1994. osnovan je i Kohezijski fond.
Jedan je od glavnih ciljeva Europske unije jačanje njegove gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. Znatan udio aktivnosti i proračuna Europske unije posvećuje se smanjenju razlika među regijama s posebnim naglaskom na ruralna područja, područja zahvaćena industrijskom tranzicijom i regije suočene s teškim i trajnim prirodnim nepogodama ili demografskim poteškoćama.
Europska unija potiče ostvarivanje tih ciljeva kroz, između ostaloga, korištenje strukturnih fondova i Kohezijskog fonda.
Europski socijalni fond glavni je instrument Unije kojim se podupiru mjere za sprječavanje i suzbijanje nezaposlenosti, razvoj ljudskih resursa te poticanje socijalne integracije na tržištu rada. Njime se financiraju inicijative kojima se promiče visoka razina zaposlenosti, jednake mogućnosti za muškarce i žene, održiv razvoj te gospodarska i socijalna kohezija.
Svrha je Europskog fonda za regionalni razvoj pomoći otklanjanju glavnih regionalnih razlika u Europskoj uniji. Iz Fonda se pruža potpora regijama koje zaostaju u razvoju i pridonosi prenamjeni industrijskih područja u nazadovanju.
Iz Kohezijskog fonda pružaju se financijski doprinosi za ekološke projekte i transeuropske mreže u području prometne infrastrukture. Sredstva iz Fonda dostupna su samo državama članicama čiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku niži od 90 % od prosjeka Europske unije.
Dodjela financijskih sredstava Unije namijenjenih kohezijskoj politici usmjerena je na dva glavna cilja:
- ulaganje za rast i zapošljavanje – jača se tržište rada i regionalna gospodarstva;
- europska teritorijalna suradnja − kohezija Europske unije podupire se kroz suradnju na prekograničnoj, transnacionalnoj i međuregionalnoj razini.
Od 1988. proračun kohezijske politike Unije iznimno se povećao te je ona, pored zajedničke poljoprivredne politike, postala jednom od politika Unije za koje se izdvaja najviše sredstava - u razdoblju 2014. – 2020. planira se namijeniti 325 milijardi EUR, što je otprilike trećina proračuna EU.
Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Rima, poljoprivredne politike država članica zamijenjene su mehanizmima intervencije na razini Zajednice.
Kad je Ugovorom iz Rima 1958. utvrđeno zajedničko tržište, na poljoprivredu u šest država članica osnivača utjecala je jaka intervencija države. Da bi se poljoprivredni proizvod uključilo u slobodno kretanje robe, trebalo je smanjiti nacionalne interventne mehanizme (potpore) koji nisu bili usklađeni sa zajedničkim tržištem te ih prenijeti na razinu Zajednice: to je osnovni razlog postojanja i stvaranja zajedničke poljoprivredne politike (ZPP-a). Javne su institucije uvijek imale jasnu tendenciju regulirati poljoprivredna tržišta i podržati prihode proizvođača, što je preuzeo i ZPP.
Specifični ciljevi ZPP-a su zaštititi interese poljoprivrednih proizvođača i potrošača.
Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) provodi se putem Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) te Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR).
Poticanje zapošljavanja, poboljšani životni i radni uvjeti, odgovarajuća socijalna zaštita, dijalog između uprave i radnika, razvoj ljudskih resursa s ciljem postizanja trajne visoke razine zaposlenosti i borba protiv isključenosti zajednički su ciljevi Europske unije i država članica na socijalnom području i na području zapošljavanja, kao što je opisano u članku 151. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
Već Ugovorom iz Rima predviđeno je usklađivanje sustava socijalne sigurnosti država članica. U njemu je sadržano načelo jednake plaće za muškarce i žene, te se njime omogućilo uspostavljanje Europskog socijalnog fonda - osnovan je 1961. godine radi poticanja stvaranja novih radnih mjesta te radi pomoći radnicima u njihovu kretanju s jedne vrste posla na drugi te s jednog zemljopisnog područja na drugo.
Jedinstvenim europskim aktom (JEA) uvedene su odredbe za usklađivanje zdravstvenih i sigurnosnih uvjeta na radu te se njime uspostavila politika Zajednice za gospodarsku i društvenu koheziju.
Potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta, kao jedna od zadaća povjerenih Europskoj zajednici (EZ) službeno je uvedeno poticanje visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite.
Europa želi stvoriti dodatna i bolja radna mjesta koja su potrebna dinamičnom društvu utemeljenom na znanju. Za to su nužna ulaganja u politike obrazovanja, znanosti i zapošljavanja koje će Europskoj uniji pomoći održati korak s promjenama i prevladati gospodarsku krizu. Europska unija i nacionalne vlade zajednički snose odgovornost za politike u području zapošljavanja, socijalnih pitanja i uključenosti. Unija u tom smislu između donosi propise i prati njihovu provedbu u područjima kao što su prava na radu i koordinacija sustava socijalnog osiguranja. Primjerice, doneseni su europski propisi koji ograničavaju radno vrijeme, radne uvjete čine sigurnijima i predviđaju naknade za ozljede na radu.
Glavni programi za zapošljavanje i socijalnu politiku su sljedeći:
- Europski socijalni fond
- Europski fond za prilagodbu globalizaciji (EGF)
- Program Europske unije za zapošljavanje i socijalnu solidarnost.
Inovacijska politika sučelje je između istraživanja i politike tehnološkog razvoja te industrijske politike, čiji je cilj stvoriti okvir koji pridonosi dovođenju ideja na tržište. Njezin će značaj u europskom zakonodavstvu biti sve veći.
Članak 173. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predstavlja pravnu osnovu opće industrijske politike EU-a, u kojem se navodi da „Unija i države članice osiguravaju potrebne uvjete za konkurentnost industrije Unije”.
Pravna osnova za politiku EU-a o istraživanju i tehnološkom razvoju nalazi se u člancima 179. i 189. UFEU-a. Osnovni instrument politike Unije za istraživanje i tehnološki razvoj je višegodišnji okvirni program kojim se utvrđuju ciljevi, prioriteti i financijski paket podrške za razdoblje od nekoliko godina. Okvirne programe istraživanja i tehnološkog razvoja usvajaju Europski parlament i Vijeće u skladu s redovnim zakonodavnim postupcima i nakon savjetovanja s Europskim gospodarskim i socijalnim vijećem.
Općenito je prepoznata važnost inovacijske politike. Ona je također usko povezana s drugim politikama EU-a poput politike zapošljavanja, tržišnog natjecanja, okoliša, industrije i energije. Uloga je inovacija preinačiti rezultate istraživanja u nove i bolje usluge i proizvode s ciljem zadržavanja konkurentnosti na svjetskom tržištu, kao i unaprijediti kvalitetu života europskih građana.
Europa svake godine na istraživanje i razvoj potroši 0,8 % BDP-a manje od SAD-a i 1,5 % manje od Japana. Nadalje, dolazi i do određenih posljedica odljeva mozgova jer se naši najbolji istraživači i inovatori sele u države koje imaju povoljnije uvjete. Iako je tržište Europske unije najveće na svijetu, i dalje je rascjepkano i nedovoljno pristupačno inovacijama.
U namjeri da promijeni te trendove Europska unija je razvila koncept „Unije inovacija” čiji je cilj: u Europi postići vrhunske znanstvene rezultate; ukloniti prepreke inovacijama, poput skupog patentiranja, rascjepkanog tržišta, sporog utvrđivanja normi i manjka vještina, koje trenutno sprječavaju brz prijenos ideja na tržište; provedbom inovacijskih partnerstava među europskim institucijama, nacionalnim i regionalnim vlastima te poduzećima revolucionizirati način na koji javni i privatni sektor rade zajedno.
Unija inovacija ključno je ulaganje za našu budućnost. Na primjer, postizanje našeg cilja da uložimo 3 % BDP-a EU-a u istraživanje i razvoj do 2020. godine moglo bi stvoriti 3,7 milijuna radnih mjesta i povećati godišnji BDP za 795 milijardi eura do 2025. godine.
Područje zaštite okoliša unutar Europske unije regulirano je Akcijskim programom za Okoliš još od 1970 godine. Šesti Akcijski program za okoliš donesen je 2002., a istekao je u srpnju 2012. Trenutno je Europska komisija u procesu donošenja Sedmog akcijskog programa za okoliš, pod nazivom: Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našeg planeta, koji bi pružio okvir politike zaštite okoliša do 2020., za Europske uniju i njene članice, a trebao bi stupiti na snagu tijekom 2013. godine
Tehnološke inovacije
Europska unija od 1984. razvija i financira svoju politiku istraživanja i inovacija na temelju višegodišnjih okvirnih programa. Između 1984. i 2013. provodilo se sedam okvirnih programa (OP1–OP7).
Obzor 2020., novi program Europske unije za istraživanje i inovacije, pokrenut je početkom 2014. U okviru prethodnih programa, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije za istraživanje, objedinjeni su znanstvenici i industrija u Europi i iz cijelog svijeta kako bi pronašli rješenja za brojne probleme. Oni su svojim inovacijama pridonijeli poboljšanju života, pomogli su zaštititi okoliš i europsku su industriju učinili održivijom i konkurentnijom. U Obzoru 2020. mogu sudjelovati istraživači iz cijelog svijeta.
Zajedničko istraživanje na razini Europske unije osmišljeno je tako da se dopunjava na nacionalne istraživačke programe. Usredotočeno je na projekte koji okupljaju mnogobrojne laboratorije u mnogim državama Europske unije. Ono također podržava i temeljna istraživanja na područjima kao što su kontrolirana termonuklearna fuzija (potencijalno nepresušan izvor energije za 21. stoljeće). Potiče i istraživanje i tehnološki razvoj u ključnim industrijama kao što su elektronika i računala, koji su suočeni s jakom konkurencijom izvan Europe.
Energija
U sektoru energetike, glavni ciljevi su energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije:
- smanjiti neposrednu potrošnju energije za 20% do 2020. godine, u odnosu na prognozu potrošnje energije za 2020.,
- povećati udio obnovljivih izvora energije za 20%, s posebnim ciljevima o biogorivima i električnoj energiji, te
- smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20% do 2020. u usporedbi sa 1990.
Kako se financira EU?
Prihod Europske unije ne čine samo doprinosi država članica nego i uvozne carine na proizvode iz zemalja izvan Unije te postotak poreza na dodanu vrijednost koji se ubire u svakoj zemlji.
Kako se troši proračun Europske unije?
Iz proračuna Europske unije financiraju se brojne aktivnosti, od ruralnog razvoja i zaštite okoliša do zaštite vanjskih granica i promicanja ljudskih prava. Komisija, Vijeće i Parlament zajednički odlučuju o iznosu i raspodjeli proračuna. Međutim za stvarno trošenje nadležne su Komisija i države članice.
Tri su osnovna izvora prihoda:
- mali postotak bruto nacionalnog dohotka (uglavnom oko 0,7 %) koji odvajaju sve države članice i koji je najveći izvor proračunskih prihoda; temelji se na načelu solidarnosti i platne sposobnosti, iako se iznos može prilagoditi u cilju izbjegavanja preopterećivanja određenih država
- mali postotak standardiziranih prihoda od poreza na dodanu vrijednost svake države članice, koji najčešće iznosi otprilike 0,3 %
- veliki dio uvoznih carina na proizvode iz trećih zemalja (država koja naplaćuje carinu zadržava mali postotak).
Europska unija ubire i poreze na dohodak od plaća svojeg osoblja, doprinose trećih zemalja za određene programe EU-a i novčane kazne određene društvima koja krše pravila i propise Unije.
Svaki godišnji proračun dio je proračunskog ciklusa u trajanju od 7 godina koji se naziva i „financijskom perspektivom“. Financijske perspektive sastavlja Europska komisija, a moraju ih jednoglasno prihvatiti države članice nakon pregovora i sporazuma s Europskim parlamentom. Trenutna financijska perspektiva je 2014-2020. Iznos EU financijske perspektive 2014-2020. je 959 988 milijuna eura.
No carinska davanja bila su samo jedan aspekt protekcionističkih barijera prekograničnoj trgovini. Godine 1970. druge su trgovinske barijere spriječile potpuno ostvarenje zajedničkog tržišta. Tehničke norme, zdravstveni i sigurnosni standardi, nacionalna regulativa za pravo na obavljanje nekih djelatnosti i kontrola razmjene sprečavale su slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala.
U lipnju 1985. godine Komisija je objavila Bijelu knjigu kojom se htjelo u roku od 7 godina ukinuti sve fizičke, tehničke i porezne barijere slobodnom kretanju unutar Zajednice. Cilj je bio potaknuti industrijsko i komercijalno širenje u većem, ujedinjenom gospodarskom području po veličini sličnom američkom tržištu. Instrument koji je omogućio pokretanje jedinstvenog tržišta bio je Jedinstveni europski akt, koji je stupio na snagu u srpnju 1987. godine.
Uključivao je sljedeće odredbe:
- povećao je ovlasti Zajednice u područjima nekih politika (socijalna politika, istraživanje, zaštita okoliša);
- postupno uspostavljanje jedinstvenog tržišta do kraja 1992. godine kroz opsežan zakonodavni program koji uključuje prihvaćanje stotina direktiva i propisa;
- češće korištenje većinskoga glasovanja u Vijeću ministara.
Ukinute su sve granične kontrole roba unutar Unije, kao i carinska kontrola ljudi. Nasumične policijske provjere (u sklopu borbe protiv kriminala i droga) još se obavljaju kada je to potrebno.
Za većinu proizvoda zemlje Unije prihvatile su načelo međusobnog priznavanja nacionalnih propisa. Svakom proizvodu zakonski proizvedenom i prodanom u jednoj državi članici mora se omogućiti plasiranje na tržište svih ostalih.
Omogućena je liberalizacija uslužnog sektora zahvaljujući međusobnom priznanju ili koordinaciji državnih pravila vezanih uz dostupnost ili prakticiranje određenih zanimanja (pravo, medicina, turizam, bankarstvo, osiguranje itd.). No sloboda kretanja daleko je od potpune. Još postoji mnogo prepreka koje sprečavaju ljude da se kreću iz jedne države Unije u drugu ili da tamo obavljaju određenu vrstu posla.
Poduzeti su koraci u smislu bolje mobilnosti radnika, a posebice kako bi se osiguralo da se diplome i radne kvalifikacije (za vodoinstalatere, stolare itd.) stečene u jednoj državi Europske unije priznaju u svim drugima.
Porezne barijere smanjene su putem djelomičnog usklađenja stopa PDV-a. Oporezivanje prihoda od ulaganja bilo je predmetom sporazuma između država članica i nekih drugih zemalja (uključujući Švicarsku) koji je stupio na snagu u srpnju 2005. godine.
Bez obzira na to objavljuju li ih državne, regionalne ili lokalne vlasti, ugovori iz područja javne nabave su otvoreni ponuđačima iz cijele Europske unije kao rezultat direktive koja pokriva usluge, nabavu i radove u mnogim sektorima, uključujući vode, energiju i telekomunikacije.
Na jedinstvenom tržištu Europske unije (ponekad se naziva i "unutarnjim tržištem") ljudi, roba, usluge i novac mogu se kretati po Europskoj uniji jednako slobodno kao unutar jedne države – bez prepreka koje predstavljaju državne granice i barijera koje su postojale u prošlosti.
Bez državnih granica
Većina kućanstava u Europi slobodno bira dobavljača električne energije.
Cijena telefonskih razgovora u Europi samo je djelić cijene od prije 10 godina, cijene mnogih zrakoplovnih karata značajno su se smanjile te su otvorene nove rute. Mnoga kućanstva i poduzeća sada mogu odabrati dobavljača električne energije i plina.
Europska unija se istovremeno trudi osigurati da te veće slobode ne ugroze pravednost, zaštitu potrošača ili održivost okoliša u čemu im pomažu različite europske službe za konkurentnost i regulatorna pitanja.
Poslovna prilika
Europska poduzeća koja prodaju svoje proizvode i usluge u Uniji imaju neograničen pristup do gotovo 500 milijuna potrošača, što im daje solidnu osnovu za zadržavanje konkurentnosti u okvirima svjetskog gospodarstva. Ne moramo ni spominjati privlačnost tako opsežnog tržišta za strane ulagače.
Aktivnosti Unije su se uglavnom orijentirale na slobodu pružanja usluga u zemaljskom prometu, posebice u omogućavanju slobodnog pristupa međunarodnom tržištu prijevoza i pristupu nerezidentnih prijevozničkih tvrtki na nacionalna tržišta prijevoza država članica. Donesene su odluke u svrhu usklađivanja uvjeta konkurencije u sektoru cestovnog prometa, posebice u dijelu kvalifikacija radnika i pristupa tržištu, slobodi pokretanja poslovanja i pružanja usluga, vremenu prijevoza i cestovne sigurnosti.
Zajednička politika zračnog prometa mora odgovarati učincima međunarodne konkurencije. Nebo iznad Europe liberalizira se u fazama, a rezultat toga je veće polje za mogućnost razmjene između najvećih avioprijevoznika, reciprocitetni pristup tržištu te sloboda određivanja cijena prijevoza. To ide ruku pod ruku sa zaštitnim klauzulama kojima se uzima u obzir odgovornost zračnih prijevoznika za javnu uslugu i potrebe zona.
Pomorski promet – bilo da ga obavljaju europske tvrtke ili plovila pod zastavom država izvan Europske unije – podložan je pravilima o konkurenciji Europske unije. Cilj tih pravila je boriti se protiv nepoštenog određivanja cijena te riješiti ozbiljne teškoće s kojima se susreće europska brodograđevna industrija.
Tržišno natjecanje
Čvrsta politika Europske unije na polju tržišnog natjecanja potječe još iz Rimskih ugovora. Ona je prirodna posljedica propisa o slobodnoj trgovini na jedinstvenom europskom tržištu. Politiku provodi Europska komisija koja je sa Sudom pravde odgovorna osigurati njezino poštivanje.
Svrha te politike je spriječiti bilo kakvo dogovaranje između poslovnih subjekata, pomoć od javnih vlasti, kao i nepošten monopol nastao manipuliranjem slobodnog natjecanja na jedinstvenom tržištu.
Tvrtke ili uključena tijela moraju svaki sporazum podložan Ugovoru prijaviti Europskoj komisiji. Komisija može odrediti kaznu tvrtkama koje prekrše propise o slobodnom tržišnom natjecanju ili ne prijave sporazum Komisiji.
Potrošačka politika
Potrošačka politika Europske unije omogućava njezinim građanima da s povjerenjem kupuju u bilo kojoj državi članici. Svi potrošači imaju korist od iste, visoke razine zaštite. Proizvodi koje kupujete i hrana koju jedete provjereni su i testirani kako bismo osigurali da su sigurni koliko god je to moguće. Europska unija poduzima aktivnosti kako bi osigurala da vas ne prevare nepošteni trgovci niti da postanete žrtvom lažnog ili obmanjujućeg oglašavanja. Vaša su prava zaštićena. Imate pravo na naknadu bilo da ste u Uniji ili izvan nje i bez obzira na to jeste li proizvod kupili u prodavaonici, putem pošte, telefona ili interneta.
Prva faza, koja je započeta 1. srpnja 1990., uključivala je:
- potpuno slobodno kretanje kapitala unutar Unije (ukidanje devizne kontrole);
- povećanje iznosa namijenjenih uklanjanju nejednakosti između europskih regija (strukturni fondovi);
- ekonomsku konvergenciju kroz multilateralno praćenje gospodarskih politika država članica.
Druga faza, započeta 1. siječnja 1994., uključivala je:
- uspostavljanje Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu: EMI su sačinjavali guverneri središnjih banaka država članica Unije;
- neovisnost nacionalnih središnjih banka;
- pravila za ograničenje nacionalnih proračunskih deficita.
Treća faza bila je rođenje eura. Dana 1. siječnja 1999. godine 11 je država prihvatilo euro, koji je tako postao zajedničkom valutom Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Njemačke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala i Španjolske (Grčka se pridružila 1. siječnja 2001.). Od tog trenutka Europski monetarni institut prepušta Europskoj središnjoj banci odgovornost za monetarnu politiku, definiranu i implementiranu eurom. Od 1. siječnja 2002. godine puštene su u optjecaj novčanice i kovanice eura. Nacionalne novčanice i kovanice povučene su iz optjecaja dva mjeseca nakon toga. Otada je samo euro zakonito sredstvo plaćanja za sve gotovinske i bankovne transakcije u eurozoni koja obuhvaća više od dvije trećine stanovništva Europske unije.
Treća i posljednja faza EMU-a započela je 1. siječnja 1999. neopozivim utvrđivanjem deviznih tečajeva valuta jedanaest država članica koje su prvotno sudjelovale u monetarnoj uniji te provođenjem jedinstvene monetarne politike, za što je odgovoran ESB.
Broj država članica sudionica povećao se 1. siječnja 2001. na dvanaest, ulaskom Grčke u treću fazu EMU-a. Slovenija je 1. siječnja 2007. postala trinaesta članica europodručja, a Cipar i Malta pridružili su se godinu dana potom. Slovačka je pristupila 1. siječnja 2009., Estonija 1. siječnja 2011., Latvija 1. siječnja 2014. i Litva 1. siječnja 2015. Na dan kad se pojedina država pridružila europodručju njezina je središnja banka postala dijelom Eurosustava.
- stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije triju država članica s najmanjom inflacijom za više od 1,5%;
- kamatne stope: dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2% u odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju država članica s najmanjim kamatnim stopama;
- deficiti: nacionalni proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a;
- javni dug: ne smije prelaziti 60% BDP-a;
- stabilnost tečajnih stopa: tečajne stope moraju biti unutar dopuštenih granica fluktuacije unatrag dvije godine.
Pakt o stabilnost i rastu dogovor je država članica Europske unije vezan za fiskalnu politiku. Odnosi se na treću fazu Ekonomske i monetarne unije (EMU), odnosno na nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute – eura. Počeo se primjenjivati 1. siječnja 1999. godine kako bi se osiguralo da države članice EMU održavaju fiskalnu disciplinu nakon uvođenja jedinstvene valute – eura. Države članice koje su uvele euro moraju održavati tzv. Maastrichtske kriterije konvergencije, a Pakt o stabilnosti i rastu osigurava njihovo provođenje. Države moraju poštovati sljedeće fiskalne kriterije.
- Deficit proračuna opće države: udio proračunskog deficita opće države u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3% deficita s kraja prethodne financijske godine. Ako to nije moguće, dopušta se da deficit privremeno biti iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3%.
- Državni dug: udio bruto duga opće države u BDP-u ne smije prijeći 60% BDP-a na kraju prethodne financijske godine. Ako nije tako, udio mora pokazivati tendenciju značajnog smanjivanja i zadovoljavajućom se dinamikom mora približavati referentnoj vrijednosti.
Europskom dužničkom krizom koja prijeti stabilnosti gospodarske i monetarne unije naglašava se hitna potreba za velikim poboljšanjima okvira za fiskalnu politiku. Suštinska reforma (dio takozvanog paketa od šest mjera), kojom se izmjenjuje Pakt o stabilnosti i rastu te utvrđuju važni propisi i instrumenti za nadzor nacionalnih fiskalnih politika, stupila je na snagu 13. prosinca 2011.
Još jedna važna reforma, međuinstitucionalni Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj Uniji, čija je fiskalna sastavnica fiskalni ugovor, stupila je na snagu 1. siječnja 2013. Fiskalni ugovor nadopunjuje i ojačava paket od šest mjera. Nadalje, važna Uredba (dio takozvanog paketa od dvije mjere) stupila je na snagu 30. svibnja 2013. Njome se nastoji dodatno osnažiti fiskalni i ekonomski nadzor uspostavljanjem zajedničkih propisa za praćenje i ocjenjivanje nacionalnih proračunskih nacrta u sklopu ciklusa Europskog semestra.
Euroskupina je neslužbeno tijelo u kojem se sastaju ministri financija država iz eurozone. Cilj tih sastanaka je osigurati bolju koordinaciju gospodarskih politika, pratiti proračunske i financijske politike država eurozone i zastupati euro u međunarodnim monetarnim forumima.
Euroskupina Prvotno nazvan Euro-11, sastanak ministara gospodarstva i financija s područja eura preimenovan je 1997. u Euroskupinu. To savjetodavno i neslužbeno tijelo redovno se sastaje kako bi raspravilo o svim pitanjima u vezi s neometanim funkcioniranjem područja eura i ekonomske i monetarne unije. Na te se sastanke poziva Komisija i po potrebi Europska središnja banka (članak 1. Protokola br. 14 o Euroskupini).
Prvo pravo europskoga građanina jest pravo na slobodno kretanje, rad i život na prostoru Unije. To je pravo potvrđeno Ugovorom iz Maastrichta u poglavlju o državljanstvu.
Europska unija je donijela direktivu koja uspostavlja sustav međusobnog priznavanja visokoškolskih kvalifikacija.
Svaka osoba koja je državljanin države članice Europske unije može raditi u zdravstvenim, obrazovnim ili drugim javnim uslugama bilo gdje u Uniji, osim u djelatnostima koje pokriva povlaštenost javnih vlasti (policija, vojska, vanjski poslovi itd.). Od 2004. godine državljani Europe koji putuju unutar Unije mogu od svojih nacionalnih vlasti dobiti karticu europskog zdravstvenog osiguranja, koja će im pomoći u podmirenju medicinskih troškova razbole li se tijekom boravka u drugoj državi.
Prema Ugovoru iz Maastrichta svaki građanin Unije – bez obzira na nacionalnost – ima pravo glasovanja i pravo kandidiranja na lokalnim izborima u državi u kojoj živi, kao i na izborima za Europski parlament.
To Europsku uniju približava njezinim ljudima. Državljanstvo u Uniji sada je dio Ugovora koji navodi da „svaka osoba koja ima državljanstvo neke od članica Europske unije postaje građaninom Unije. Državljanstvo Unije je dopuna, a ne zamjena nacionalnog državljanstva“.
Ugovor iz Amsterdama dokazuje i politiku transparentnosti Unije, dopuštajući građanima lakši pristup službenim dokumentima europskih institucija.
Predanost EU-a građanskim pravima potvrđena je u Nici u prosincu 2000. godine, kada je svečano proglašena i Povelja o temeljnim pravima Europske unije. Tu je Povelju sastavila Konvencija, u čijem su sastavu bili članovi nacionalnih parlamenata i Europskoga parlamenta, predstavnici nacionalnih vlada i članovi Komisije. Šest poglavlja – dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, prava građana i pravda – u 54 članka donosi osnovne vrijednosti Europske unije te građanska, politička, ekonomska i socijalna prava državljana Unije.
Poglavlje o solidarnosti na inovativan način spaja socijalna i ekonomska prava kao što su:
- pravo na štrajk;
- pravo radnika da bude informiran i savjetovan;
- pravo na usklađenost obiteljskog i profesionalnog života;
- pravo na zdravstvenu skrb, socijalno osiguranje i socijalnu pomoć na području cijele Unije.
Povelja također promiče jednakost između žena i muškaraca te uvodi prava poput zaštite podataka, zabranu eugeničke prakse i kloniranja ljudi, pravo na zaštitu okoliša, prava djece i starijih osoba, kao i pravo na učinkovitu administraciju.
Schengenski prostor, predstavlja teritorije 26 europskih zemalja, koje su usvojile Schengenski sporazum potpisan 1985. u Schengenu, Luksemburg. Schengenski prostor u mnogo čemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.
Schengenske države više ne obavljaju provjere na svojim unutarnjim granicama, ali su pooštrile nadzor vanjskih granica.
Schengenske odredbe postale su dio europskog prava ugovorom iz Amsterdama 1999. iako prostoru službeno pripadaju i četiri ne-EU države: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća populaciju od preko 400 milijuna stanovnika te površinu od 4.312.099 km2.
Četiri članice Europske unije: Bugarska, Cipar, Hrvatska i Rumunjska, su se obvezale na ulazak u Schengenski prostor. Prije pune implementacije schengenskih pravila, svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize, policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.
Ulazak Bugarske i Rumunjske u Schengenski prostor se očekuje najranije u 2015., Hrvatska je kao cilj postavila godinu 2015., a Cipar godinu 2016.
Schengenski paket i sekundarno zakonodavstvo nastalo iz njega postali su integralnim dijelom Ugovora Europske unije, a schengenski prostor postupno se širi te je njime obuhvaćena većina članica Europske unije kao i nečlanice Unije - Island, Norveška i Švicarska. Izvan ovog prostora trenutno su Bugarska, Irska, Rumunjska, Velika Britanija, Cipar i Republika Hrvatska.
Suradnja država članica Europske unije u području pravosuđa obuhvaća područje pravosuđa, borbu protiv korupcije, ljudskih prava te prava građana Europske unije.
U Uniji trenutno postoji više različitih pravosudnih sustava koji usporedo funkcioniraju unutar svojih državnih granica. Ako Unija želi da ljudi dijele isti koncept pravde, pravosudni im sustav život mora olakšati, a ne otežati.
Najvažniji primjer praktične suradnje na tom području postigao je rad Eurojusta, središnje koordinacijske strukture osnovane u Den Haagu 2003. godine. Njegova je svrha omogućiti nacionalnim istražnim tijelima i organima gonjenja zajedničko vođenje istraga koje uključuje više država članica Unije.
Europski nalog za uhićenje, uveden u siječnju 2004. godine, ima zadaću zamijeniti dugotrajne procese izručenja.
Međunarodni kriminal i terorizam ne poštuju nacionalne granice. To znači da je potrebna zajednička politika Unije za kazneno pravo jer suradnju između sudova različitih zemalja mogu priječiti različita tumačenja određenih kaznenih zakona. Cilj je Unije da na tom području stvori zajednički pravni okvir za borbu protiv terorizma kako bi svojim građanima zajamčila visok stupanj zaštite i pojačala međunarodnu suradnju na tom području.
Na polju građanskih prava Europska unija je donijela zakone koji će omogućiti primjenu sudskih odluka u prekograničnim slučajevima koji uključuju rastave, razdvojenost, skrbništvo nad djecom i alimentaciju tako da odluke iz jedne zemlje budu primjenjive u drugoj. Europska unija je uspostavila jedinstvene postupke koji pojednostavnjuju i ubrzavaju rješavanje prekograničnih slučajeva u malim i neosporenim građanskim tužbama kao što su naplata dugova i stečaj.
Države članice koje su zajedno sastavile Lisabonski ugovor prepoznale su da postojeći ugovori ne opremaju Europu alatima koji su joj potrebni kako bi se suočila s novim izazovima stoga:
- Lisabonski ugovor dopunjava i ažurira prethodne ugovore Europske unije
- Uzima u obzir činjenicu da je Europska unija narasla s prvobitnih šest država članica osnivačica Unije na tada postojećih 27, te mnoge promjene uzadnjih 50 godina.
- Lisabonski ugovor popravlja metode rada Europske unije kako bi Unija u 21. stoljeću učinkovitije i sposobnije obavljala svoje poslove.
- Pomaže Europsku uniju da bolje štiti interese građana te im omogućava da se njihov glas izravno čuje uz pomoć nove Građanske inicijative.
- Poveljom o temeljnim pravima štiti prava građana.
- Povećava ulogu Europskog parlamenta i daje nove ovlasti nacionalnim parlamentima.
- Donošenje odluka na europskoj razini čini učinkovitijim.
- Daje Uniji jedinstven glas u svijetu.
- Uvodi nove mjere za suočavanje s važnim pitanjima koja utječu na svakodnevni život građana Unije, kao što su klimatske promjene, prekogranični kriminal i energija.
- U isto vrijeme, štiti prava svake države članice, posebice kad se radi o osjetljivim područjima poput oporezivanja i obrane.
- Ugovor daje građanima veća prava u donošenju odluka, a ključni cilj je modernizacija i demokratizacija institucija Europske unije,
- olakšava se procedura donošenja odluka Europske unije,
- potvrđuje se predanost postizanju ekonomske i monetarne unije s eurom kao valutom,
- jasnije se objašnjava ulogu Europske unije na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike,
- sadrži nove odredbe koje jačaju sposobnost Europske unije u borbi protiv međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne migracije i trgovine ljudima, oružjem i drogom,
- pojačavaju se socijalni ciljevi Europske unije -Ugovor predviđa da, u svim politikama i akcijama, Europska unija vodi računa o promicanju visoke stope zaposlenosti,
- definira se suradnja država članica na području borbe protiv klimatskih promjena te zajednička energetska politika,
- priznaju seprava, slobode i principi izneseni u Povelji o temeljnim pravima iPovelja postaje pravno obvezujuća.
Vijeće, koje se prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nazivalo i Vijeće Europske unije ili Vijeće ministara, čini 28 ministara vlada od kojih svaki predstavlja jednu državu članicu.
Ono je važno tijelo s pravom odlučivanja koje koordinira ekonomske politike Unije i ima središnju ulogu u vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Dijeli zakonodavne ovlasti i prava odlučivanja o proračunu s Europskim parlamentom.
Ugovorom iz Lisabona zadržano je „glasovanje dvostrukom većinom“ (građana i država članica). Odluke Vijeća trebaju potporu 55 % država članica, u kojem postotku mora biti zastupljeno najmanje 65 % stanovništva Europe. Takav sustav odlukama daje dvostruki legitimitet.
Sjednice Vijeća su javne kad se raspravlja ili glasuje o nacrtu zakonodavnog akta. U tu je svrhu svaka sjednica Vijeća podijeljena na dva dijela, na način da je jedan dio posvećen raspravi o zakonodavnim aktima, a drugi nezakonodavnim aktivnostima.
Predsjedništvo Vijeća i dalje se izmjenjuje svakih šest mjeseci, ali postoje i skupna predsjedništva sastavljena od po tri države članice u trajanju od 18 mjeseci kako bi se osigurao bolji kontinuitet rada.
Novost koju je donio Lisabonski ugovor je i to da Vijećem ministara vanjskih poslova predsjedava visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednik Europske komisije.
U drugim područjima, kao što su poljoprivreda, financije i energija, Vijećem će i dalje predsjedati ministar zemlje nositeljice rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja.
Tako sustav predsjedanja Europskom unijom postaje koherentniji i učinkovitiji.Ta nova služba osnovana je Lisabonskim ugovorom, a njezin nositelj zadužen je za usklađivanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Ovo mjesto objedinjuje prethodno odvojene uloge s ciljem postizanja usklađenosti i dosljednosti vanjske politike Europske unije.
Visokog predstavnika ili predstavnicu imenuje Europsko vijeće, a on ili ona predsjeda Vijećem ministara vanjskih poslova te istovremeno obnaša funkciju potpredsjednika Europske komisije.
Ova je funkcija osmišljena kako bi Europska unija bolje branila svoje interese i vrijednosti na međunarodnoj pozornici i izražavala jednoglasno svoja stajališta.
U studenome 2009. godine Catherine Ashton imenovana je prvom visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a/potpredsjednicom Europske komisije. U mandatu Europske komisije od studenog 2014. Ovu funkciju obnaša gđa Federica Mogherini.
Visoku predstavnicu/potpredsjednicu u njezinom radu podržava Europska služba za vanjsko djelovanje, koja je osnovana 1. siječnja 2011. udruživanjem odjela za vanjsku politiku Komisije i Vijeća te dovođenjem diplomata iz nacionalnih diplomatskih službi.
- koje ovlasti pripadaju Europskoj uniji,
- koje ovlasti pripadaju državama članicama,
- koje su ovlasti zajedničke.
- Sve druge ovlasti ostaju u ingerenciji država članica.
- Europska unija ima isključivu ovlast nad područjima poput pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike.
- Države članice imaju primarnu odgovornost u područjima kao što su zdravstvo, obrazovanje i industrija.
- Europska unija i države članice zajednički su nadležne u područjima kao što su unutarnje tržište, poljoprivreda, promet i energija.
Nove ovlasti nacionalnim parlamentima Po prvi put, nacionalni parlamenti imat će izravan utjecaj na proces donošenja odluka. U sklopu Lisabonskog ugovora, svi predloženi zakoni Europske unije morat će se slati nacionalnim parlamentima. Primjenjivat će se sustav pravovremenog upozorenja i svaki nacionalni parlament imat će osam tjedana da argumentira svoj prigovor ako misli da prijedlog zakona nije prikladan za Europsku uniju. Ako dovoljan broj nacionalnih parlamenata država članica uloži prigovor, prijedlog se može izmijeniti i dopuniti ili povući. Ovakav sustav pravovremenog upozorenja omogućuje parlamentima država članica važnu ulogu u osiguravanju da Europska unija ne prekorači svoje ovlasti uključujući se u pitanja koja se mogu bolje riješiti na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini.
Unaprijeđena suradnja znači da skupina zemalja može djelovati zajednički bez da svih 28 nužno sudjeluju. Ona omogućuje državama članicama da se izuzmu ako ne žele sudjelovati, ne sprječavajući ostale države članice u zajedničkom djelovanju.