Osnove sustava Europske unije

PITANJA I ODGOVORI
1. Što je Europska unija i koji su razlozi njezina osnivanja?
Europska unija je nadnacionalna zajednica nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951.godine između šest država (Belgije, Francuske, Italije, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske). Cilj ujedinjenja europskih država nakon drugog svjetskog rata bio je uspostaviti mir među državama članicama te praktičnu suradnju kroz uspostavu zajedničkih politika.

Nakon više od šezdeset godina i šest valova proširenja Europska unija danas ima 28 država članica.
Ime Europska unija uvedeno je Ugovorom iz Maastrichta koji je stupio na snagu 1993. godine.
Unija je više od konfederacije država, ali nije ni federacija, zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju.

Europska unija u 21. stoljeću ima misiju:
  • Održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama
  • Ujediniti europske države u praktičnoj suradnji
  • Omogućiti siguran život europskim građanima promicati gospodarsku i društvenu solidarnost
  • Očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu
  • Širiti vrijednosti koje su zajedničke Europljanima.
2. Koje su države članice Europske unije, a koje su države kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji?
Danas Europska unija ima 27 država članica: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Danska, Irska, Grčka, Portugal, Španjolska, Austrija, Finska, Švedska, Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska.
 
Status država kandidatkinja za članstvo u EU imaju: Albanija, Crna Gora, Makedonija, Turska i Srbija, dok status potencijalnih država kandidatkinja imaju: Bosna i Hercegovina i Kosovo. 
 
Neke države nisu članice EU-a no sudjeluju u tzv. Europskom ekonomskom prostoru: Norveška, Island i Lihtenštajn (članice EFTA-e). Europski ekonomski prostor stvoren je 1994. radi stvaranja jedinstvenog tržišta na kojemu bi se poštovala sloboda kretanja ljudi roba, usluga i kapitala, a državama EFTA-e je omogućeno sudjelovanje na jedinstvenom tržištu bez punopravnog članstva u EU.
3. Koji su simboli Europske unije?
Neki simboli koji predstavljaju zajednički europski identitet već postoje, poput europske putovnice (u uporabi od 1985. godine), europske himne (Beethovenova „Oda radosti“) i europske zastave (krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi).

Europske vozačke dozvole izdaju se od 1996. godine u svim državama članicama. Europska unija je prihvatila moto „Ujedinjeni u raznolikosti“, a 9. svibnja slavi se kao Dan Europe.

Uvođenje novčanica i kovanica eura 1. siječnja 2002. godine imalo je najveći psihološki učinak. Većina Europljana vodi račune i štedi u eurima. Zahvaljujući cijenama u eurima, potrošači mogu uspoređivati cijene izravno od zemlje do zemlje. Zahvaljujući Schengenskom sporazumu (kojem bi na kraju trebale pristupiti sve zemlje Europske unije), ukinuta je kontrola na većini granica između država članica, što građanima također daje osjećaj pripadnosti jedinstvenom zemljopisnom području.

Unija je prepoznatljiva po nekoliko simbola, od kojih je najpoznatiji krug zlatnih zvijezda na plavoj podlozi.
Na ovim stranicama predstavljeni su ostali simboli kao što su europska himna i moto.

Europska zastava
Krug od 12 zvijezda simbolizira ideale jedinstva, solidarnosti i sklada među narodima Europe.

Europska himna
Melodija koja simbolizira Europsku uniju potječe iz Devete simfonije koju je 1823. skladao Ludwig Van Beethoven.

Dan Europe
Ideje na kojima je osnovana Europska unija prvi je put predstavio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 9. svibnja 1950. Stoga 9. svibnja slavimo kao ključan datum za Europsku uniju.

Moto EU-a
„Ujedinjena u raznolikosti” moto je Europske unije. Taj moto označava ujedinjenje Europljana u Europskoj uniji – zajednicu za mir i blagostanje obogaćenu pritom različitošću svojih kultura, tradicija i jezika.

Euro
Euro, kojim se svakodnevno koristi 338,6 milijuna Europljana, najopipljiviji je dokaz suradnje među državama članicama. Njegove su prednosti očite svakom tko putuje u inozemstvo ili kupuje putem internetskih stranica iz druge države članice. Euro je najopipljiviji dokaz europskih integracija: zajedničkom valutom svakodnevno se služi u 19 od 28 država članica. Prednosti zajedničke valute očite su svakom tko putuje u inozemstvo ili kupuje putem internetskih stranica iz druge države članice.
 
4. Koji su to osnivački ugovori Europske unije, a spadaju u tzv. primarno zakonodavstvo Europske unije?
Osnivački ugovori Europske unije su:
  • Pariški ugovor (1951.)
Schumanova deklaracija predlaže uspostavljanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), koja je postala stvarnost Pariškim ugovorom od 18. travnja 1951. Time je šest država osnivačica (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska) uspostavilo zajedničko tržište ugljena i čelika. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata cilj je bio osigurati mir među pobjedničkim i pobijeđenim narodima Europe te ih povezati kao jednake suradnjom kroz zajedničke institucije. Ova Zajednica je ugašena na svoju pedesetogodišnjicu (2002.).
Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Republike Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik, pod nazivom Shumanova deklaracija 9. svibnja 1950. tako da se na taj datum obilježava kao Dan Europe.
  • Rimski ugovori (1957.)
U ožujku 1957. šest je država potpisivanjem Rimskih ugovora odlučilo osnovati Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), utemeljenu na zajedničkom tržištu široke palete proizvoda i usluga. Carine između šest država potpuno su ukinute 1. srpnja 1968. Istovremeno, osnovana je i Europska zajednica za atomsku energiju koja je imala za cilj unapređenje izgradnje i razvoja atomske industrije. Države članice odlučile su stvaranjem "zajedničkoga tržišta“ ukloniti međusobne trgovačke prepreke.
 
Godine 1967., institucije triju Europskih zajednica su spojene i od tada, postoji jedna Komisija i jedno Vijeće ministara, kao i Europski parlament.
5. Pored osnivačkih ugovora postoje i drugi ugovori koji spadaju u tzv. primarno zakonodavstvo - koji su to ugovori?
Pored Pariškog i Rimskih ugovora postoji još nekoliko ugovora koji spadaju u tzv. primarno zakonodavstvo, to su:
  • Jedinstveni europski akt (1986.)
    Ovim ugovorom izmijenjen je Ugovor o EEZ-u i otvoren put za dovršetak jedinstvenog tržišta te proširivanje ovlasti Europske komisije (na nove politike: zaštita okoliša, znanost i tehnologija, socijalna politika) i Europskog parlamenta (postupak suradnje). Također, ovim ugovorom stvoreni su temelji za kasnije uspostavljanje Ekonomske i monetarne unije te Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
  • Ugovor iz Amsterdama (1997.)
    Ovim ugovorom se nadopunio ugovor iz Maastrichta odnosno zajednički suverenitet proširio na dodatna područja koja uključuju prava građana te bližu suradnju na društvenim pitanjima i politici zapošljavanja. 
  • Ugovor iz Nice (2000.)
    Potpisivanjem ovog ugovora otišlo se dalje u izmjenama dosadašnjih ugovora čime je unaprjeđen način donošenja odluka u EU, kako bi moglo nastaviti učinkovito funkcionirati i nakon priključenja novih država članica iz 2004. odnosno 2007.
  • Lisabonski ugovor utvrđuje koje ovlasti pripadaju Europskoj uniji (pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike), koje ovlasti pripadaju državama članicama (zdravstvo, obrazovanje, industrija) i koje su ovlasti zajedničke (unutarnje tržište, poljoprivreda, promet, energija).
    Po prvi put, nacionalni parlamenti imat će izravan utjecaj na proces donošenja odluka.

    Uvodi se nova funkcija Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije koji predsjeda Vijećem EU za vanjske poslove (i potpredsjednik je Europske komisije), a zadaća mu je predlagati, provoditi vanjsku politiku Europske unije(u ime Vijeća EU) i zastupati stajališta Unije na međunarodnoj razini.
    Europska unija dobiva pravnu osobnost – može potpisivati međunarodne sporazume.
Pravno je regulirana mogućnost i način izlaska pojedine zemlje iz Unije.
6. Koje institucije djeluju u okviru Europske unije?
Nekoliko institucija uključeno je u funkcioniranje Europske unije, a s obzirom na njihovu ulogu možemo ih svrstati u tri grupe.
 
Glavne institucije imaju iznimno važnu ulogu u procesu donošenja odluka na razini Europske unije kao i praćenja provođenja pravno obvezujućih i ostalih odluka. Pod glavne institucije Europske unije spadaju: Vijeće Europske unije, Europski parlament, Europska komisija, Europsko vijeće i Sud pravde EU (Europski sud pravde), Europska središnja banka i Europski revizijski sud.
 
Pomoćne institucije imaju važnu savjetodavnu ulogu u pripremi, donošenju ili provođenju pravno obvezujućih ili drugih uloga na razini Europske unije. Pod pomoćne institucije spadaju Europski gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka i sl.
 
Postoji i niz specijaliziranih agencija koje su zadužene za provođenje određenih tehničkih, znanstvenih ili upravljačkih zadaća kao što su Europska agencija za sigurnost zračnog prometa (Köln, Njemačka), Europska zaklada za obuku (Torino, Italija), Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Dublin, Irska) i dr.

(Više o ovim institucijama u pitanjima od br. 58. na dalje.)
7. Koji je prvi ugovorni odnos Republike Hrvatske i Europske unije?
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (engl. Stabilisation and Association Agreement) dana 29. listopada 2001. godine Republika Hrvatska je po prvi put stupila u ugovorne odnose s Europskom unijom. To je bio najvažniji formalni korak u procesu približavanja Republike Hrvatske Europskoj uniji prije podnošenja zahtjeva za punopravno članstvo, stjecanja statusa kandidata i otvaranja pristupnih pregovora.
8. Što predstavlja Proces stabilizacije i pridruživanja?

Proces stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process) predložila je Europska komisija u svibnju 1999. godine s ciljem postizanja sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država jugoistočne Europe kroz njihovo pridruživanje europskoj integraciji, razvoj gospodarskih i trgovačkih odnosa, daljnju demokratizaciju društva te regionalnu suradnju. Obuhvaćeni tim procesom su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244, Makedonija i Srbija.

Danas je Hrvatska članica EU, Crna Gora i Srbija su otvorile pregovore za članstvo, Makedonija i Albanija imaju status kandidata, a Bosna i Hercegovina i Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244 imaju status potencijalnih kandidata.

Bitno je naglasiti da Bugarska i Rumunjska, iako su geografski dio regije jugoistočne Europe, nisu bile obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja nego pretpristupnom strategijom koju je Europska unija osmislila ranije za tadašnje države kandidatkinje.

9. Što je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju posebna je vrsta sporazuma o pridruživanju koje je Europska unija ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process), među koje pripada i Hrvatska. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.

Ovaj je sporazum za Republiku Hrvatsku bio prvi i jedini ugovorni korak na putu do pristupanja u članstvo u Europskoj uniji.

Cilj SSP-a je uspostava političkog dijaloga, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa, razvoj zone slobodne trgovine, osiguravanje regionalne suradnje te poticanje suradnje u nizu drugih područja.
10. Jesu li stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i njegova provedba bili preduvjeti Hrvatskoj za podnošenje zahtjeva za punopravno članstvo u Europskoj uniji i stjecanje statusa kandidata?
Činjenica da SSP tada još nije stupio na snagu nije bila prepreka da Hrvatska podnese zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 21. veljače 2003. godine, te da stekne status kandidata u lipnju 2004. godine. Slično su iskustvo prije nas imale četiri sadašnje nove članice Europske unije (Estonija, Latvija, Litva i Slovenija) koje su zahtjeve za članstvo podnijele prije stupanja na snagu njihovih europskih sporazuma, dok su Estonija te Slovenija stekle i status kandidata prije stupanja na snagu tih sporazuma. Iako proces približavanja Europskoj uniji ponajprije ovisi o Europskoj uniji i njezinim odlukama o dinamici i obuhvatu procesa vlastitog proširenja, uspješna provedba SSP-a znatno je pridonijela dobivanju pozitivnog mišljenja Europske komisije te također može olakšati pristupne pregovore koje je Hrvatska otpočela u listopadu 2005. godine.
11. Kada je i kome Republika Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji?

Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za punopravno članstvo u Europskoj uniji 21. veljače 2003. godine u Ateni. Zahtjev je, prema uobičajenom postupku, podnesen Vijeću Europske unije, odnosno državi članici Europske unije koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem (Grčkoj).

Radna skupina za pripremu zahtjeva za članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji bila je tijelo sastavljeno od 16 predstavnika imenovanih iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, te nadležnih ministarstava. Njezin zadatak bila je koordinacija aktivnosti navedenih institucija vezanih uz podnošenje zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji: od pripreme samog teksta zahtjeva do svih aktivnosti vezanih uz njegovo podnošenje.

12. Kada je Republika Hrvatska stekla status kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji i što mu je prethodilo?

Republika Hrvatska je dobila status službenog kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004. godine.

Stjecanju statusa kandidata prethodilo je nekoliko glavnih koraka koje je Hrvatska poduzela u svom približavanju Europskoj uniji - od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (listopad 2001.), podnošenja zahtjeva za članstvo (veljača 2003.), ispunjavanja upitnika Europske komisije (srpanj - listopad 2003.), do dobivanja pozitivnog mišljenja Europske komisije popraćenog i preporukom o otvaranju pregovora s Hrvatskom o članstvu u Europskoj uniji (travanj 2004.).
13. Kada je Hrvatska zaprimila Upitnik Europske komisije i koji su mu koraci prethodili?
Nakon što je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo 21. veljače 2003. godine, Vijeće Europske unije je u vrlo kratkom roku, manje od dva mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, već u travnju 2003. godine zadužilo Europsku komisiju da izradi mišljenje (franc. avis) o hrvatskom zahtjevu. U skladu s uobičajenim postupkom donošenja mišljenja, Komisija je u srpnju 2003. godine Hrvatskoj uputila tzv. upitnik s 4 560 pitanja iz različitih područja funkcioniranja države, institucija, gospodarstva i sl. Odgovori na upitnik svojevrsna su slika stanja u Hrvatskoj, a sastavljanje tih odgovora bio je vrlo opsežan posao koji je završen u zadanom roku od tri mjeseca, pa su tako odgovori na upitnik uručeni Europskoj komisiji 9. listopada 2003. godine. Europska komisija je u prosincu 2003. i u siječnju 2004. godine uputila dodatna 184 pitanja na koja je Vlada Republike Hrvatske utvrdila i proslijedila odgovore.
14. Kada je objavljeno Mišljenje Europske komisije i što je sadržavalo?
Na temelju odgovora na upitnik, kao i drugih izvora (država članica, međunarodnih organizacija i nevladinih udruga) Europska komisija je 20. travnja 2004. godine donijela pozitivno mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. To znači da je Komisija pozitivno ocijenila sposobnost Hrvatske za daljnji napredak prema članstvu u Europskoj uniji s obzirom na njezine mogućnosti zadovoljavanja uvjeta za članstvo definiranih člankom 49 Ugovora o Europskoj uniji, Kopenhaškim kriterijima i Madridskim kriterijem. Između ostalog, mišljenje je Europske komisije da Hrvatska ima stabilne demokratske institucije i da se može smatrati zemljom sa djelotvornim tržišnim gospodarstvom, te da treba nastaviti provođenje reformi koje su još potrebne za dosizanje svih europskih standarda, kao i daljnje usklađivanje domaćeg zakonodavstva s propisima Europske unije. Sukladno ovakvom svom mišljenju, Europska komisija je, također, preporučila Europskom vijeću da donese odluku o otvaranju pregovora s Hrvatskom o punopravnom članstvu.
15. Što je Europsko partnerstvo za Hrvatsku?
Istodobno s mišljenjem i preporukama, Europska komisija donijela je i tzv. Prijedlog Europskog partnerstva za Hrvatsku u kojem su bili razrađeni kratkoročni i srednjoročni prioriteti za pripreme Hrvatske na putu daljnje integracije s Europskom unijom. Vijeće Europske unije usvojilo je taj dokument 13. rujna 2004., a on je služio kao popis u skladu s kojim se mjerio napredak Hrvatske do usvajanja Pristupnog partnerstva 2006. godine. Europsko partnerstvo za Hrvatsku odražavalo je trenutačno stanje njezine pripreme i načinjeno je prema njezinim potrebama, a prioriteti iz Europskoga partnerstva kasnije su ugrađeni u Pristupno partnerstvo. Od Hrvatske se očekivalo da na Europsko partnerstvo odgovori pripremom plana s vremenskim rasporedom i pojedinostima o tome na koji način namjerava pristupiti prioritetima iz Europskoga partnerstva. To je u 2004. godini učinjeno revizijom Nacionalnog programa RH za pridruživanje Europskoj uniji- 2004. godina, te definiranjem odgovarajućih mjera koje treba provesti u 2005. godini u Nacionalnome programu za tu godinu.
16. Što je sve sadržavala Pretpristupna strategija za Hrvatsku?
Europska komisija objavila je Pretpristupnu strategiju za Hrvatsku 6. listopada 2004. godine. Njome se na Hrvatsku proširuje ojačana pretpristupna strategija koju je za tadašnje države kandidatkinje usvojilo Europsko vijeće na sastanku u Luksemburgu 1997. godine. Glavni elementi Pretpristupne strategije za Hrvatsku jesu:
  • Izrađivanje Komisijinih redovitih godišnjih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj uniji (engl. Progress Report), počevši s 2005. godinom.
  • Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa Phare, ISPA i SAPARD.
  • Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja vezana uz proces usklađivanja zakonodavstva.
  • Donošenje Okvirnog sporazuma kojim se Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje u programima Zajednice.
17. Što sadrži Pristupno partnerstvo za Hrvatsku?
Europska komisija 9. studenoga 2005. godine objavila je Prijedlog Pristupnog partnerstva za Hrvatsku, a 20. veljače 2006. godine Vijeće EU-a ga je usvojilo. Pristupno partnerstvo sadržava kratkoročne i srednjoročne prioritete u cilju ispunjavanja kriterija za članstvo, kao što su reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, zaštita manjina, rješavanje graničnih pitanja te provedba obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Prioriteti iz Pristupnog partnerstva temelje se na prioritetima sadržanima u Europskom partnerstvu iz 2004. godine, revidiranima u skladu s Izvješćem Europske komisije o napretku Hrvatske iz 2005. godine. Budući da su 3. listopada 2005. započeli pregovori s Hrvatskom o pristupanju Europskoj uniji, Europska komisija smatrala je potrebnim donijeti Pristupno partnerstvo koje osuvremenjuje prethodno Europsko partnerstvo. Stoga Pristupno partnerstvo nadomješta ranije Europsko partnerstvo kao središnji dokument u skladu s kojim će se mjeriti daljnji napredak Hrvatske u integriranju u Europsku uniju. Osim toga, Pristupno partnerstvo služi kao svojevrsni vodič pri programiranju pretpristupne financijske pomoći Europske unije Hrvatskoj. U veljači 2008. godine Vijeće EU-a usvojilo je revidirano i ažurirano Pristupno partnerstvo. Hrvatska je pristupila provedbi prioriteta iz Pristupnog partnerstva definiranjem mjera koje treba provesti u 2006. godini, što su sadržane u Nacionalnom programu za pridruživanje Republike Hrvatske – 2006. godina, dok svaki sljedeći program definira mjere koje se provode u pripadajućoj godini.
18. Što je Hrvatskoj donio status kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji?
Jasna perspektiva članstva
Kao i onim državama srednje i istočne Europe koje su krajem 1990-ih godina dobile status kandidata (Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija), a koje su danas sve članice Europske unije, i Hrvatskoj je stjecanje statusa kandidata otvorilo jasnu perspektivu punopravnog članstva u Europskoj uniji.
Preuzimanje obveze provođenja svih reformi koje su nužne za ispunjavanje kriterija za članstvo i uspješno uključivanje u Europskoj uniju.
Već samim potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska se obvezala na provođenje reformi radi približavanja Europskoj uniji. Međutim, da bi postigla cilj spremnosti za članstvo Hrvatska još bržim tempom provodi potrebne reforme.

Sudjelovanje u programima Europske unije
Stjecanjem statusa kandidata Hrvatskoj su se otvorili pretpristupni programi Europske unije kroz koje se državama kandidatkinjama za članstvo stavljaju na raspolaganje financijska i tehnička sredstva za provedbu potrebnih pravnih, gospodarskih i institucionalnih reformi na putu njihova pristupanja Uniji. Tako je od godine 2005. Hrvatska korisnica programa Phare, ISPA i SAPARD iz kojih joj je u proračunskom razdoblju 2005.-2006. dodijeljeno ukupno 252 milijuna €. Od toga iznosa iz programa Phare dodijeljeno je 87 milijuna € za 2005. godinu i 80 milijuna € za 2006., iz programa ISPA 25 milijuna € za 2005. i 35 milijuna € za 2006., te iz programa SAPARD 25 milijuna € za 2006. godinu.
Međutim, potrebno je napomenuti da je već od 2001. godine Hrvatska bila korisnica programa pomoći Europske unije CARDS, namijenjenog državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja. CARDS se sastoji od nacionalne komponente, tj. sredstava koja se dodjeljuju pojedinačnoj zemlji, i regionalne komponente, tj. sredstava koja koristi nekoliko zemalja za provođenje projekata regionalnog značenja. U razdoblju od 2001. do 2004. godine Hrvatskoj je iz nacionalne komponente CARDS-a dodijeljeno 262 milijuna €.
Početkom 2007. godine Hrvatskoj se otvorio novi integrirani Instrument pretpristupne pomoći - IPA (engl. Instrument for Pre-Accession Assistance), koji zamjenjuje dotadašnje pretpristupne programe Phare, ISPA i SAPARD. Hrvatska je korisnica svih pet sastavnica IPA-e i to od 2007. godine do stupanja u članstvo EU-a. Hrvatskoj je u razdoblju 2007. – 2012. unutar programa IPA namijenjeno 910,2 milijuna eura, i to 141,2 za 2007. godinu; 146  za 2008. godinu, 151,2 za 2009. godinu, 154,2 za 2010. godinu, 157,2 za 2011. godinu i 160,4 za 2012. godinu.
Osim toga, Hrvatska je od svibnja 2004. godine korisnica usluga TAIEX-a, čime se promiče administrativna sposobnost hrvatske državne uprave.
Također, Hrvatska je uključena u programe Zajednice (od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. programi Zajednice nazivaju se programima EU-a), koji su iznimno korisni za razvijanje suradnje i upoznavanje s metodama rada Europske unije u različitim područjima, kao što su zaštita okoliša, promet, energetika, obrazovanje, pravosuđe, javno zdravstvo i sl.
19. Kada je i kako Republika Hrvatska otpočela pregovore s Europskom unijom?
Nakon što je službeno dobila status države kandidatkinje, idući važan korak u pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji je otvaranje pristupnih pregovora, koji su formalno otpočeli 3. listopada 2005. godine održavanjem prve sjednice međuvladine konferencije između država članica Europske unije i Republike Hrvatske. Pregovori o pristupanju čine središnji dio cjelokupnog procesa pristupanja u članstvo Europske unije, koji započinje podnošenjem zahtjeva za članstvo, a po okončanju pregovora završava potpisivanjem, ratifikacijom te stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju Europskoj uniji.
20. Koje je dokumente usvojio Hrvatski sabor u sklopu priprema za pregovore s Europskom unijom?
U okviru priprema za pregovore Hrvatski sabor je 19. siječnja 2005. godine donio Deklaraciju o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji i Odluku o osnivanju Nacionalnog odbora kao radnog tijela Sabora za praćenje pregovora. Putem toga Odbora, kao i putem svojih dvaju već ranije uspostavljenih radnih tijela, Odbora za europske integracije i Zajedničkog parlamentarnog odbora RH – EU, Hrvatski sabor sudjeluje u pripremama Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. Istoga dana Sabor i Vlada Republike Hrvatske usvojili su Izjavu o zajedničkom djelovanju u procesu pregovora za članstvo u Europskoj uniji. Neposredno nakon otvaranja pristupnih pregovora, 14. listopada 2005. Hrvatski sabor donosi i Rezoluciju o strategijskim odrednicama pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom.
21. Što su pregovori o pristupanju?
To su pregovori o uvjetima pod kojima država kandidatkinja pristupa Europskoj uniji, a oni se načelno odnose na donošenje, primjenu i provedbu propisa Europske unije. Nakon završetka pregovora država kandidatkinja s Europskom unijom potpisuje Ugovor o pristupanju (engl. Accession Treaty), u koji su ugrađeni rezultati pregovora, a država kandidatkinja time postaje država pristupnica.
22. Tko su akteri u pregovorima s Europskom unijom?
Pregovaraju države članice Europske unije i država kandidatkinja. Pregovaračka stajališta Europske unije u ime država članica zastupa predsjedavajući Vijeća Europske unije, dok je Europska komisija zadužena za tehničku provedbu pregovora. Na hrvatskoj strani pregovore je vodilo Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji na čelu s ministrom vanjskih poslova i europskih integracija te Pregovaračka skupina za vođenje pregovora na čelu s glavnim pregovaračem. Vlada Republike Hrvatske 7. travnja 2005. godine donijela je Odluku o uspostavljanju strukture za pregovore koja, osim navedenih tijela, uključuje još i Koordinaciju za pregovore, radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora – pravne stečevine Europske unije, Ured glavnog pregovarača i Tajništvo Pregovaračke skupine.
23. Kako se zaključuju pregovori s Europskom unijom?
Nakon zaključenja pregovora o svim poglavljima rezultati pregovora ugrađuju se u odredbe Ugovora o pristupanju, u čijoj izradi i odobravanju konačnoga teksta sudjeluju predstavnici država članica i institucija Europske unije te predstavnici države kandidatkinje. Zaključenjem pregovora i potpisivanjem Ugovora o pristupanju država kandidatkinja postaje država pristupnica te stječe pravo sudjelovanja u radu tijela Vijeća i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač. Međutim, Ugovor o pristupanju ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već je za to potrebno da ga potvrde (ratificiraju) Europski parlament, parlamenti svih država članica Europske unije i parlament države pristupnice. Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na utvrđen datum i pod uvjetom da je okončan postupak ratifikacije, država pristupnica postaje država članica Europske unije.
24. Što predstavlja analitički pregled i ocjena usklađenosti zakonodavstva (engl. screening)?
Postupak screeninga jedna je od dviju faza u pregovorima o članstvu s Europskom unijom. Postupkom screeninga utvrđuju se područja unutar zakonodavstva pojedine države kandidatkinje koja treba prilagoditi zakonodavstvu Europske unije, ocjenjuje se postojeća razina usklađenosti te potreba daljnje prilagodbe zakonodavstvu Unije. Hrvatska je završila screening 18. listopada 2006.
25. Što je to Bijela knjiga (engl. White Paper)?
Bijela knjiga je dokument Europske komisije koji sadrži prijedloge budućih aktivnosti Europske unije u pojedinim područjima. U kontekstu približavanja država srednje i istočne Europe europskim integracijama, Europska komisija je izdala Bijelu knjigu za pripremu država srednje i istočne Europe za uključivanje u unutarnje tržište Europske unije.
26. Temeljem kojeg članka Lisabonskog ugovora država može podnijeti zahtjev za članstvo u Europskoj uniji?
Na temelju članka 49. Lisabonskog ugovora, svaka europska država koja poštuje načela slobode, demokracije, ljudskih prava, temeljnih sloboda i vladavine prava može podnijeti zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Zahtjev za članstvo podnosi se Vijeću Europske unije, koje o njemu odlučuje jednoglasnom odlukom svih država članica Europske unije, nakon dobivanja mišljenja Europske komisije i suglasnosti Europskoga parlamenta.
27. Kojim ugovorom se utvrđuju uvjeti pod kojim će nova država pristupiti Europskoj uniji?
Uvjeti pod kojima će nova država članica pristupiti Europskoj uniji predmet su pregovora između postojećih država članica Europske unije i države koja je podnijela zahtjev za članstvo, te se nakon završetka pregovora utvrđuju međunarodnim ugovorom između država članica i države kandidatkinje tzv. Ugovorom o pristupanju. Pregovori o pristupanju tako čine središnji dio cjelokupnog procesa pristupanja u članstvo Europske unije, koji za državu kandidatkinju formalno započinje podnošenjem zahtjeva za članstvo, a završava stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Međutim, Ugovor o pristupanju ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već je za to potrebno da ga potvrde (ratificiraju) Europski parlament, parlamenti svih država članica Europske unije i parlament države pristupnice. Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na utvrđen datum i pod uvjetom da je okončan postupak ratifikacije, država pristupnica postaje država članica Europske unije.
28. Koji su posebni politički kriteriji za članstvo u Europskoj uniji utvrđeni za države Procesa stabilizacije i pridruživanja?
U zaključcima Vijeća iz travnja 1997. godine i lipnja 1999. godine, Europska unija utvrdila je posebne političke kriterije za države Procesa stabilizacije i pridruživanja, odredivši da one moraju ostvariti:
  • potpunu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju;
  • vidljiv napredak u povratku izbjeglica te zaštiti manjina i manjinskih prava;
  • napredak u reformi pravosuđa;
  • punu slobodu medija;
  • spremnost na regionalnu suradnju i razvoj dobrosusjedskih odnosa.
29. Kako se vode pregovori o pristupanju Europskoj uniji?
Pregovori o pristupanju Europskoj uniji vode se u sklopu bilateralne međuvladine konferencije na kojoj sudjeluju predstavnici država članica Europske unije, s jedne strane, i predstavnici države kandidatkinje, s druge. Na konferenciji sudjeluju i predstavnici Europske komisije.

Sjednice međuvladine konferencije o pristupanju održavaju se:
  • na razini voditelja izaslanstava za pregovore, uobičajeno ministara vanjskih poslova;
  • na razini zamjenika voditelja izaslanstava, odnosno glavnog pregovarača.
Kada međuvladina konferencija zasjeda na razini zamjenika voditelja izaslanstava, države članice Europske unije predstavljaju njihovi stalni predstavnici pri Europskoj uniji u Bruxellesu, a državu kandidatkinju glavni pregovarač (ili u nekim slučajevima šef Misije pri Europskim zajednicama). Sjednice međuvladine konferencije na razini voditelja izaslanstava održavaju se jednom za vrijeme trajanja svakog Predsjedništva Europske unije, tj. dva puta godišnje, a na razini zamjenika u razdoblju između ovih sjednica, sukladno dogovoru.
30. Tko sudjeluje u pristupnim pregovorima između Europske unije i države kandidatkinje?
Pregovori o članstvu u Europskoj uniji vode se između država članice Europske unije i države kandidatkinja za članstvo. Tijekom pregovora, pregovaračka stajališta Europske unije u ime država članica zastupa predsjedavajući Vijeća Europske unije. Na strani države kandidatkinje pregovore o pristupanju vodi posebno izaslanstvo za pregovore. Ono uz voditelja izaslanstva na visokoj političkoj razini, najčešće ministarskoj, uključuje glavnog pregovarača i pregovaračku skupinu.
31. O čemu se vode pristupni pregovori između Europske unije i države kandidatkinje?
Pristupanje u članstvo Europske unije uvjetovano je prihvaćanjem svih prava i obveza na kojima se zasniva Europska unija i njezin institucionalni okvir, obuhvaćenih pod pojmom pravne stečevine Europske unije (franc. Acquis). Najvažniji elementi pravne stečevine Europske unije, koja se kontinuirano razvija, jesu:
  • primarno zakonodavstvo – osnivački ugovori;
  • sekundarno zakonodavstvo - uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja;
  • drugi izvori prava - presude Suda Europske unije, opća načela prava, međunarodni ugovori;
  • ostali akti - rezolucije, izjave, smjernice, zajedničke akcije, zajednička stajališta itd.
Pravna stečevina podijeljena je u 35 tematskih poglavlja, koja se ujedno smatraju i poglavljima pregovora. Do ulaska u članstvo Europske unije svaka država kandidatkinja dužna je preuzeti cijelu pravnu stečevinu Europske unije i biti sposobna za njezinu učinkovitu primjenu. Ako do trenutka ulaska u Europsku uniju, zbog opravdanih razloga, ne može u potpunosti prihvatiti i primijeniti pravnu stečevinu u pojedinom poglavlju pregovora, država kandidatkinja u pregovorima o tom poglavlju može zatražiti tzv. prijelazna razdoblja.
32. Što su prijelazna razdoblja koja se mogu zatražiti u pregovorima s Europskom unijom?
To su dodatna vremenska razdoblja za potpuno usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije na određenom području i nakon pristupanja u članstvo Europske unije. Zatražena prijelazna razdoblja moraju biti vremenski i sadržajno ograničena i ne smiju narušavati slobodu tržišnog natjecanja ili utjecati na djelovanje unutarnjeg tržišta Europske unije. U iznimno rijetkim slučajevima državama kandidatkinjama bila su odobrena i izuzeća (derogacije), kao trajna odstupanja od primjene pravne stečevine na određenom području. Prijelazna razdoblja za primjenu pravne stečevine mogu biti dogovorena i u interesu država članica Europske unije.
33. U koliko se faza vode pristupni pregovora između Europske unije i države kandidatkinje?
Pristupni pregovori između Europske unije i države kandidatkinje odvijaju se u dvije faze:
  • analitička faza: screening zakonodavstva
  • sadržajna faza: otvaranje pregovora za pojedino poglavlje.
34. Što je to screening zakonodavstva te tko ga provodi i koja mu je svrha?
Nakon formalnog otvaranja pregovora slijedi faza analitičkog pregleda i ocjene usklađenosti nacionalnog zakonodavstva države kandidatkinje s pravnom stečevinom Europske unije, poznatija kao screening. U screeningu na strani Europske unije sudjeluju predstavnici Europske komisije, a iz države kandidatkinje članovi radnih skupina za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora i predstavnici tijela državne uprave. Postupak screeninga provodi se zasebno za svako poglavlje pregovora. Trajanje screeninga u pojedinom poglavlju ovisi o opsegu i količini pravne stečevine u tom poglavlju, a može trajati od jednog dana do nekoliko tjedana. Cjelokupan postupak screeninga uobičajeno traje oko godinu dana. Republika Hrvatska završila je screening u tom uobičajenom roku 18. listopada 2006. godine.

Tijekom screeninga  Europska komisija predstavlja i obrazlaže pravnu stečevinu Europske unije koja regulira određeno područje obuhvaćeno pojedinim poglavljem pregovora. Ta faza screeninga se naziva eksplanatorni screening. U drugom dijelu, predstavnici države kandidatkinje predstavljaju pravni i institucionalni okvir koji je trenutno na snazi u toj državi u odnosu na predmetnu pravnu stečevinu Europske unije. Osnovna je svrha screeninga utvrditi postojeće razlike u svakom poglavlju pregovora između zakonodavstva države kandidatkinje i pravne stečevine Europske unije s kojom je do trenutka pristupanja u članstvo potrebno uskladiti nacionalno zakonodavstvo. Na temelju analize, od države kandidatkinje očekuje se da pokaže hoće li moći u cijelosti prihvatiti pravnu stečevinu Europske unije u pojedinom poglavlju pregovora i uskladiti uočene razlike u zakonodavstvu ili ima namjeru zatražiti odgovarajuća prijelazna razdoblja za potpuno usklađivanje i punu provedbu. Na taj način screening pruža podlogu državi kandidatkinji za izradu pregovaračkih stajališta i definiranje eventualnih zahtjeva za prijelazna razdoblja u pojedinom poglavlju pregovora. S druge strane, screening omogućava Europskoj komisiji i državama članicama da procijene razinu spremnosti države kandidatkinje za otvaranje sadržajnih pregovora u pojedinom poglavlju pregovora.
Izvješća o rezultatima screeninga za svako poglavlje pregovora, koja se upućuju državama članicama i državi kandidatkinji, izrađuje Europska komisija u konzultacijama s državom kandidatkinjom. Europska komisija u njima daje svoju ocjenu spremnosti države kandidatkinje za prihvaćanje i provedbu pravne stečevine, kao i preporuku za otvaranje sadržajnih pregovora o pojedinom poglavlju pregovora. Ako procijeni da država kandidatkinja nije dovoljno spremna za otvaranje pregovora u pojedinom poglavlju, Europska komisija neće preporučiti otvaranje sadržajnih pregovora, već će predložiti da prije otvaranja pregovora u tom poglavlju budu ispunjeni određeni minimalni preduvjeti (eng. benchmarks).
35. Objasnite sadržajnu fazu pristupnih pregovora između Europske unije i države kandidatkinje?

Odluku o otvaranju pregovora u pojedinom poglavlju, ovisno o ocjeni spremnosti države kandidatkinje, donose države članice u okviru Vijeća Europske unije.

Otvaranjem pregovora o pojedinom poglavlju započinje sadržajna faza pregovora tijekom koje se pregovara o uvjetima pod kojima će država kandidatkinja prihvatiti, primijeniti i provesti pravnu stečevinu Europske unije u tom poglavlju, uključujući prijelazna razdoblja koja je eventualno zatražila država kandidatkinja.

Sadržajni pregovori vode se na temelju pregovaračkih stajališta Europske unije i države kandidatkinje, koja se pripremaju za svako pojedino poglavlje pregovora slijedom rezultata screeninga. Pregovaračko stajalište prva predstavlja država kandidatkinja i u njemu naznačuje na koji način namjerava preuzeti i provoditi pravnu stečevinu Europske unije u pojedinom poglavlju, uz opis svoje administrativne sposobnosti.

Zajedničko stajalište Europske unije, kojim se otvaraju pregovori u pojedinom poglavlju, donosi Vijeće jednoglasnom odlukom, na temelju nacrta pregovaračkog stajališta koje priprema i predlaže Europska komisija, uzimajući u obzir pregovaračko stajalište države kandidatkinje. U svom zajedničkom stajalištu, Europska unija određuje i preduvjete (eng. benchmarks) koje država kandidatkinja mora ispuniti prije privremenog zatvaranja pojedinog poglavlja. Oni se mogu odnositi na usklađenost zakonodavstva i rezultate u njegovoj primjeni, odgovarajuću administrativnu ili pravosudnu sposobnost, i/ili ispunjavanje obveza iz sporazuma o pridruživanju.

O pregovaračkim stajalištima Europska unija i država kandidatkinja raspravljaju i pregovaraju na sjednicama međuvladine konferencije, uz koje se usporedno održavaju redovite konzultacije i razgovori na stručnoj razini između predstavnika Europske komisije i države kandidatkinje radi otklanjanja eventualnih otvorenih pitanja i problema.
36. Tko donosi odluku o privremenom zatvaranju pregovora po pojedinom poglavlju pregovora?
Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o pojedinom poglavlju pregovora, uz ispunjenost preduvjeta za njegovo zatvaranje, ono se smatra privremeno zatvorenim. Formalnu odluku o tome donosi međuvladina konferencija na ministarskoj razini. Sve do sklapanja Ugovora o pristupanju, ako se u tom poglavlju pravne stečevine donesu bitno novi propisi ili ako država kandidatkinja ne ispuni preduvjete i obveze koje je preuzela za to poglavlje pregovora, postoji mogućnost njegova ponovnog otvaranja.
37. Na koji način Europska komisija prati napredak države kandidatkinje?

Tijekom cjelokupnog procesa pristupanja Europska komisija kontinuirano prati i nadzire napredak države kandidatkinje u ispunjavanju kriterija za članstvo i obveza preuzetih u pojedinim poglavljima pregovora te o tome redovito izvješćuje Vijeće Europske unije. Europska komisija priprema redovita godišnja izvješća o napretku države kandidatkinje u procesu pristupanja. Država kandidatkinja dužna je u procesu pregovora redovito dostavljati informacije Europskoj uniji o napretku u preuzimanju pravne stečevine i jačanju administrativne sposobnosti.

U slučaju da se u državi kandidatkinji utvrde ozbiljna i stalna kršenja načela slobode i demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, na prijedlog Europske komisije Vijeće može odlučiti o privremenoj obustavi pregovora te utvrditi uvjete za njihov nastavak.
38. Koja institucija Europske unije svojim zaključkom obilježava završetak pregovora?
Kada se pregovori privremeno zatvore u svim poglavljima, Europsko vijeće u svojim zaključcima uobičajeno obilježava dovršetak pregovora s državom kandidatkinjom. Rezultati pregovora zatim se ugrađuju u odredbe nacrta Ugovora o pristupanju, u čijoj izradi sudjeluju predstavnici država članica i institucija Europske unije te predstavnici države kandidatkinje.
39. Koja procedura slijedi u pristupnom procesu nakon zaključenja pristupnih pregovora?

Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o tekstu nacrta Ugovora o pristupanju, on se upućuje u odgovarajući postupak u institucijama i državama članicama Europske unije te u državi kandidatkinji. Na temelju nacrta Ugovora, a prije njegova potpisivanja, Europska komisija mora donijeti konačno mišljenje o zahtjevu za članstvo države kandidatkinje, Europski parlament dati suglasnost, a Vijeće na kraju donijeti jednoglasnu odluku o prihvaćanju nove države članice i njezina zahtjeva za članstvo. Država kandidatkinja od tada se smatra državom pristupnicom.

Ugovor potpisuju najviši dužnosnici država članica Europske unije i države pristupnice te se on upućuje u postupak potvrđivanja (ratifikacije) sukladno ustavnim odredbama svake od država potpisnica.

Nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju, država pristupnica počinje sudjelovati u radu tijela Vijeća Europske unije i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač.

40. Koji se uvjeti moraju ispuniti kako bi Ugovor o pristupanju stupio na snagu?
Kako bi Ugovor o pristupanju stupio na snagu, trebaju ga potvrditi (ratificirati) parlamenti država članica i države pristupnice. Prije potvrđivanja Ugovora o pristupanju, većina država pristupnica provodi i referendum na kojem građani donose konačnu odluku o ulasku države u članstvo Europske unije.
41. Objasnite kako je izgledala struktura za pregovore o pristupanju Europskoj uniji koja je bila uspostavljena u Republici Hrvatskoj?
Vlada Republike Hrvatske uspostavila je strukturu za vođenje pregovora i sklapanje Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji te odredila sastav i djelokrug tijela koja čine njezin sastavni dio. To su bili:
  • Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Pregovaračka skupina za vođenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji koju čine: voditelj izaslanstva – ministar vanjskih poslova i europskih integracija, zamjenik voditelja Državnog izaslanstva i glavni pregovarač, zamjenici glavnog pregovarača, šef Misije Republike Hrvatske pri Europskoj uniji, tajnica Pregovaračke skupine te članovi Pregovaračke skupine zaduženi za pojedina poglavlja pregovora. Državno izaslanstvo vodi neposredne političke razgovore i pregovore s državama članicama i institucijama Europske unije; Pregovaračka skupina zadužena je za stručnu i tehničku razinu pregovora s institucijama Europske unije i državama članicama Europske unije u svim poglavljima pregovora;
  • Koordinacija za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji kao međuresorno radno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje raspravlja o svim pitanjima u vezi s pregovorima o pristupanju;
  • Radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora koje sudjeluju u analitičkom pregledu i ocjeni usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije (screening), te u izradi nacrta prijedloga pregovaračkih stajališta;
  • Ured glavnog pregovarača koji pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć glavnom pregovaraču;
  • Tajništvo Pregovaračke skupine koje pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć Državnom izaslanstvu, Pregovaračkoj skupini i radnim skupinama za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora.
     
    Hrvatski sabor osnovao je Nacionalni odbor kao radno tijelo Hrvatskoga sabora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Uloga je Nacionalnog odbora praćenje tijeka pregovora o pristupanju, te davanje smjernica i mišljenja o pregovaračkim stajalištima Republike Hrvatske. Osim zastupnika Hrvatskoga sabora iz redova oporbenih i vladajućih stranaka, u Nacionalnom odboru sudjeluju i predstavnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske, predstavnik akademske zajednice, predstavnik udruge poslodavaca i predstavnik sindikata. Predsjednik Nacionalnog odbora bira se iz redova oporbenih stranaka, a potpredsjednik iz reda vladajuće stranke ili vladajuće koalicije u Hrvatskome saboru.
42. Navedite poglavlja pregovora između Europske unije i Republike Hrvatske?
  • Sloboda kretanja roba
  • Sloboda kretanja radnika
  • Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
  • Sloboda kretanja kapitala
  • Javne nabave
  • Pravo trgovačkih društava
  • Pravo intelektualnog vlasništva
  • Tržišno natjecanje
  • Financijske usluge
  • Informacijsko društvo i mediji
  • Poljoprivreda i ruralni razvitak
  • Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor
  • Ribarstvo
  • Prometna politika
  • Energetika
  • Porezi
  • Ekonomska i monetarna unija
  • Statistika
  • Socijalna politika i zapošljavanje
  • Poduzetništvo i industrijska politika
  • Transeuropske mreže
  • Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
  • Pravosuđe i temeljna ljudska prava
  • Pravda, sloboda i sigurnost
  • Znanost i istraživanje
  • Obrazovanje i kultura
  • Okoliš
  • Zaštita potrošača i zdravlja
  • Carinska unija
  • Vanjski odnosi
  • Vanjska, sigurnosna i obrambena politika
  • Financijski nadzor
  • Financijske i proračunske odredbe
  • Institucije
  • Ostalo
43. Što označava termin 'proširenje' (engl. enlargement)?
Proširenje (engl. enlargement) uvriježeni je termin kojim se označava proces primanja demokratskih europskih zemalja u punopravno članstvo Europske unije. Od samih početaka, sredinom dvadesetog stoljeća, proces proširenja djeluje kao sustav otvoren za mogućnost primanja novih članica u Europsku uniju (navedena mogućnost je ugrađena u osnivački Ugovor iz Rima, 1957.). Danas je ovo pitanje regulirano člankom 49 Lisabonskog ugovora, u kojem stoji da svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Unutar Europske komisije poslovima proširenja se bavi Opća uprava za proširenje i politiku susjedstva (eng. DG NEAR)
44. Navedite sve valove proširenja Europske unije?

Unija se najprije širila prema sjeveru i sjeverozapadu kontinenta (1973. članicama postaju Danska, Irska i Velika Britanija); zatim, osamdesetih godina prošlog stoljeća, prema istočnim i zapadnim vratima Mediterana (u drugom valu, 1981., pristupa Grčka, a u trećem, 1986., Španjolska i Portugal), da bi četvrto proširenje, 1995. godine, obuhvatilo istočne rubove tadašnje zapadne Europe - Austriju, Finsku i Švedsku.

Za razliku od svih ranijih proširenja, u kojima je Europska unija inkorporirala po najviše tri nove članice odjednom, 2004. godine, u prvom krugu petog vala proširenja, u punopravno članstvo Europske unije ulazi čak deset novih država: osam iz srednje i istočne Europe (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i baltičke države Estonija, Latvija i Litva) te dvije sredozemne otočke zemlje Cipar i Malta. Peti val proširenja okončan je 2007. godine kada članicama Unije postaju Bugarska i Rumunjska.

U zadnjem krugu proširenja 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postaje 28. članica Europske unije.

45. Navedite instrumente pretpristupne strategije Europske unije?
Tijekom prethodnog kruga proširenja, Europska unija je u sklopu tzv. Pretpristupne strategije razvila specifične instrumente za pomoć državama kandidatkinjama u ispunjavanju kriterija za članstvo u pretpristupnom razdoblju. To su:
  • sporazum o pridruživanju (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju), kao pravni okvir odnosa između Europske unije i države kandidatkinje do njezina pristupanja u članstvo;
  • pristupno partnerstvo (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Europsko partnerstvo), na temelju kojega država kandidatkinja izrađuje Nacionalni program za prihvaćanje pravne stečevine;
  • pretpristupni programi pomoći (PHARE, ISPA, SAPARD, odnosno od 2007. godineIPA
  • mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama;
  • politički dijalog.
Riječ je o sklopu pravnih, političkih i financijskih instrumenata kojima je cilj, uz pregovore o pristupanju, usmjeravati i olakšati proces sveobuhvatne prilagodbe države kandidatkinje zahtjevima članstva u Europskoj uniji. Od početka 2007. godine pretpristupne programe PHARE, ISPA i SAPARD zamjenjuje novi integrirani Instrument pretpristupne pomoći – IPA. Osnovni ciljevi programa IPA su pomoć u usklađivanju domaćeg zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a i njezinoj provedbi te priprema za korištenje strukturnih fondova nakon pristupanja Europskoj uniji. IPA se sastoji od pet sastavnica: pomoć u tranziciji i izgradnji institucija, prekogranična suradnja, regionalni razvoj, razvoj ljudskih potencijala i ruralni razvoj.
46. Navedite i objasnite kriterije za članstvo u Europskoj uniji?
Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
  • POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
  • GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
  • PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
  • Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
  • ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).
47. Kako se Europska unija pripremala za peti val proširenja?
Europska unija se pripremila za proširenje na dva načina: prilagodbom svog proračuna koji unutar zadanih financijskih okvira treba apsorbirati i nove troškove proširenja te reformom vlastitih institucija i postupka donošenja odluka da bi osigurala djelotvorno funkcioniranje Unije i nakon proširenja.
48. Navedite koje formalne korake prolazi država od podnošenja zahtjeva za članstvo do stjecanja statusa države kandidatkinje?
Proceduralno, u skladu s člankom 49 Ugovora o Europskoj uniji, zahtjev za članstvo podnosi se Vijeću Europske unije, odnosno državi članici koja u to vrijeme njime predsjedava. Vijeće EU-a podneseni zahtjev upućuje na razmatranje Europskom vijeću, te poziva Europsku komisiju da pristupi izradi mišljenja o zahtjevu za članstvo (franc. avis), to jest o pripremljenosti države podnositeljice zahtjeva za prihvaćanje i ispunjavanje  uvjeta za članstvo. U većini slučajeva postupak donošenja mišljenja traje oko godinu dana, premda može trajati i duže od toga.
U postupku donošenja mišljenja o zahtjevu za članstvo Europska komisija najprije upućuje državi podnositeljici zahtjeva poseban upitnik (engl. questionnaire) s pitanjima iz najrazličitijih područja funkcioniranja te države, od zakonodavne podloge, djelovanja institucija, javnih financija do statističkih pokazatelja, zajedno s rokom unutar kojeg ta država treba prirediti potrebne podatke, odnosno odgovore na upitnik, te ih dostaviti Europskoj komisiji.
Na temelju dostavljenih odgovora na upitnik, kao i podataka iz drugih izvora (država članica EU-a i brojnih međunarodnih organizacija), Europska komisija donosi mišljenje kojim ocjenjuje stanje i mogućnosti države podnositeljice zahtjeva za ispunjavanje uvjeta za članstvo i preporuke u pogledu otvaranja pregovora o primanju u članstvo EU-a. Pozitivno mišljenje preduvjet je za dobivanje statusa kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Ako je mišljenje o zahtjevu pozitivno, Europsko vijeće saziva bilateralnu međuvladinu konferenciju između Europske unije i države podnositeljice zahtjeva za članstvo koja tako dobiva status kandidata te ulazi u postupak proširenja Europske unije. Time, u okviru Europske komisije, nadležnost za bilateralne odnose između Europske unije i države kandidatkinje preuzima Opća uprava za proširenje i politiku susjedstva (eng. DG NEAR).
49. Objasnite vrste tehničke pomoći koje je Republika Hrvatska mogla koristiti u pretpristupnom razdoblju?
U sklopu pretpristupne pomoći RH je mogla koristiti tehničku pomoć u obliku:
  • Ugovor o uslugama - Transfera znanja i posebnih vještina od strane stručnjaka po pojedinim područjima i sektorima koji su dostupni na tržištu
  • Twinning-a /twinning light - suradnju između institucija države kandidatkinje i institucije države/a članica. Twinning ima za cilj potporu zemljama kandidatkinjama/potencijalnim kandidatkinjama u transponiranju, imple-mentiranju i provođenju acquisa.
  • TAIEX (eng. Technical Assistance and Information Excghange) – instrument Europske unije koji pomaže  u kratkotrajnim peer-to peer misijama, treninzima i savjetima .
Ugovori o uslugama i Twinning /twinning light ugovori korišteni su u sklopu Nacionalnih programa koji su bili definirani projektima temeljem potreba koje su bile identificirane u pretpristupnom periodu. TAIEX instrument je ad-hoc vrsta pomoći kraćeg vremenskog trajanja koja se može realizirati brzo kroz misije stručnjaka, studijske posjete, radionice ili slično. TAIEX kontakt točka u Republici Hrvatskoj je ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
50. Osim pretpristupnih fondova Europske unije, u koje su programe Europske unije bile uključene države kandidatkinje petog vala proširenja?
Osim ovih glavnih pretpristupnih programa, države kandidatkinje uključene su i u druge programe, fondove i agencije Europske unije. Jedan takav oblik pomoći je i TAIEX (engl. Technical Assistance Information Exchange Office), ured tehničke pomoći za razmjenu informacija u području usklađivanja nacionalnog zakonodavstva sa zakonima Europske unije, te njihove provedbe. Osiguran im je i pristup Programima unije (engl. Union programmes; navedeni programi su prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora  nosili naziv Programi zajednice, eng. Community programmes) u područjima istraživanja i obrazovanja, socijalne politike, energetike i transporta, zaštite okoliša, kulture i javnog zdravstva.

Programi Unije (http://www.strukturnifondovi.hr/programi-unije) predstavljaju integrirani niz aktivnosti koje usvaja Europska unija u svrhu promicanja suradnje između država članica u različitim područjima povezanim sa zajedničkim politikama Europske unije. Programi Unije su, temeljem posebne stavke u Općem proračunu Europske unije, u pravilu namijenjeni državama članicama Europske unije, ali neki od njih otvoreni su i državama koje se nalaze u procesu približavanja Uniji. Države koje nisu članice Europske unije, i kao takve ne doprinose zajedničkom proračunu Unije, dužne su platiti članarinu za sudjelovanje u Programima Unije, a iznos članarine razlikuje se od programa do programa.

Neki od programa su:
  • Mladi na djelu - nudi brojne mogućnosti mobilnosti i neformalnog učenja te promiče međukulturalni dijalog;
  • Kultura - nastavak programa iz prethodnog financijskog razdoblja Kultura 2000 (2000.-2006.), a financiraju se projekti kulturne suradnje u svim vrstama umjetničkog i kulturnog rada: scenskim umjetnostima, vizualnim umjetnostima, književnosti, kulturnoj baštini, povijesti kulture itd.
  • FP7 (nastavak FP6) - financijski instrument kojim Europska unija financira istraživanje i razvoj u Europi i drugim dijelovima svijeta.
51. Što je donio status zemlje kandidatkinje Republici Hrvatskoj?
Prvenstveno je osigurana jasna perspektiva članstva u Europskoj uniji kao i  kontinuirana pomoć sa svrhom potpore u procesima koji su bili preduvjet postizanju ispunjenja uvjeta za članstvo. Naime,, stjecanjem statusa kandidata Republici Hrvatskoj otvorena je mogućnost sudjelovanja u raznim pretpristupnim programima i drugim oblicima financijsko-tehničke podrške. Europska komisija objavila je pretpristupnu strategiju za Hrvatsku 6. listopada 2004. godine. Njome se na Hrvatsku proširuje pretpristupna strategija koju je za tadašnje države kandidatkinje usvojilo Europsko vijeće na sastanku u Luksemburgu 1997. godine.
Europska unija je tijekom proširenja 2004. godine razvila specifične instrumente za pomoć u ispunjavanju kriterija za članstvo.
To su:
  • Izrađivanje Komisijinih redovitih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europske unije (eng. Process Report), počevši s 2005. godinom
  • Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa: Phare, ISPA i SAPARD (Koji su u novoj financijskoj perspektivi zamijenjenim Instrumentom pretpristupne pomoći –IPA) Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja vezana uz proces usklađivanja zakonodavstva
  • Mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama
  • Politički dijalog.
     
    U skladu s navedenim elementima Pretpristupne strategije započela je i njihova provedba. Europska komisija je 9. studenog 2005. objavila i prvo izvješće o napretku Hrvatske za razdoblje od 18 mjeseci, počevši od travnja 2004. godine, u kojem je ocijenjen napredak na područjima ispunjavanja političkih i ekonomskih kriterija za članstvo, te sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva. Što se tiče pretpristupnih financijskih programa, Hrvatska je bila njihova korisnica dvije godine (2005-2006), dok je od 2007. koristila jedinstveni instrument- IPA. Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje počelo je s radom već na prvom održanom sastanku, 26. travnja 2005., dok je Okvirni sporazum o sudjelovanju Hrvatske u programima Zajednice potpisan 22. studenog 2004. godine.
Hrvatska je pristupne pregovore započela 3. listopada 2005. godine.
52. Navedite kronologiju proširenja Europske unije?
1951.
  • Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Pariški ugovor kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, prvobitna jezgra iz koje će se kasnije razviti Europska unija.
1957.
  • Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Rimske ugovore kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).
1963.
  • Turska potpisuje Sporazum o pridruživanju.
1970.
  • Malta potpisuje Sporazum o pridruživanju.
1972.
  • Cipar potpisuje Sporazum o pridruživanju.
1973.
  • Prvi val proširenja: Velika Britanija, Irska i Danska postaju članice Europske zajednice.
1981.
  • Drugi val proširenja: Grčka postaje članica Europske zajednice.
1986.
  • Treći val proširenja: Španjolska i Portugal postaju članice Europske zajednice.
1987.
  • Turska podnosi zahtjev za članstvo.
1989.
  • Uspostavljen je program Phare.
1990.
  • Cipar i Malta podnose zahtjev za članstvo.
1991.
  • Mađarska i Poljska potpisuju Europske sporazume.
1992.
  • Potpisan Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta).
1993.
  • veljača - Rumunjska potpisuje Europski sporazum.
  • ožujak - Bugarska potpisuje Europski sporazum.
  • lipanj - Europsko vijeće na sastanku u Kopenhagenu daje jasnu perspektivu članstva u Europskoj uniji pridruženim članicama iz srednje i istočne Europe, te definira tri kriterija za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Kopenhaške kriterije (politički, gospodarski i pravni kriterij).
  • listopad - Češka i Slovačka potpisuju Europske sporazume.
1994.
  • ožujak - Mađarska podnosi zahtjev za članstvo.
  • travanj - Poljska podnosi zahtjev za članstvo.
  • prosinac - Na zasjedanju Europskog vijeća u Essenu dogovorena predpristupna strategija.
1995.
  • siječanj - Četvrti val proširenja: Austrija, Finska i Švedska postaju članicama Europske unije.
  • lipanj - Estonija, Latvija i Litva potpisuju Europske sporazume.
  • Rumunjska i Slovačka podnose zahtjev za članstvo.
  • listopad - Latvija podnosi zahtjev za članstvo.
  • studeni - Estonija podnosi zahtjev za članstvo.
  • prosinac - Litva i Bugarska podnose zahtjev za članstvo.
  • Europsko vijeće definira četvrti kriterij za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Madridski kriterij (administrativni kriterij).
1996.
  • siječanj - Češka podnosi zahtjev za članstvo.
  • lipanj - Slovenija podnosi zahtjev za članstvo i potpisuje Europski sporazum.
1997.
  • srpanj - Europska komisija objavljuje Agendu 2000.
  • prosinac - Europsko vijeće u Luksemburgu pokreće proces proširenja i dodatno ojačava predpristupnu strategiju EU-a za države kandidatkinje. Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija dobivaju status kandidata za članstvo.
1998.
  • Otvoreni pregovori o pristupanju s Luksemburškom skupinom država kandidatkinja (Ciprom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom).
1999.
  • ožujak - Na sastanku Europskog vijeća u Berlinu dogovoren financijski okvir predpristupne pomoći za razdoblje 2000.-2006.
  • prosinac - Na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka dobivaju status kandidata za članstvo.
2000.
  • Pokrenuti predpristupni programi ISPA i SAPARD.
  • veljača Otvoreni pregovori o pristupanju s Helsinškom skupinom država kandidatkinja (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska, Slovačka).
2002.
  • veljača - Konvencija o budućnosti Europe počela s radom.
  • prosinac - Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu zaključeni pregovori o pristupanju s Ciprom, Češkom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Maltom, Poljskom, Slovačkom i Slovenijom. Usvojen financijski okvir izdvajanja za nove države članice EU-a za razdoblje 2004.- 2006.
2003.
  • veljača - Ugovor iz Nice stupa na snagu.
  • travanj - U Ateni potpisan Ugovor o pristupanju Cipra, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije Europskoj uniji.
  • lipanj Na sastanku Europskog vijeća u Solunu predstavljen Nacrt ustavnog ugovora.
  • listopad - Otvorena međuvladina konferencija o Nacrtu ustavnog ugovora.
2004.
  • svibanj - Prvi krug petog vala proširenja: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija postaju članice Europske unije.
2007.
  • siječanj - Drugi krug petog vala proširenja: Bugarska i Rumunjska postaju članice Europske unije.
  • prosinac - potpisan je Lisabonski ugovor
2009.
  • prosinac - stupio na snagu Lisabonski ugovor
2013.
  • 1. srpnja - Republika Hrvatska postaje 28. članice Europske unije.
53. Koje prioritete sadrži misija Europske unije za 21. stoljeće?
Misija Europske unije za 21. stoljeće sadrži šest prioriteta:
  • održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama;
  • ujediniti europske države u praktičnoj suradnji;
  • omogućiti siguran život europskim građanima;
  • promicati gospodarsku i društvenu solidarnost;
  • očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu;
  • podržati vrijednosti koje Europljani dijele kao što su održivi razvoj i zdrav okoliš, poštivanje ljudskih prava i socijalna tržišna ekonomija.
54. Kada je i s kojim ciljem osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik?
Schumanova deklaracija predlaže uspostavljanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), koja je postala stvarnost Pariškim ugovorom od 18. travnja 1951. godine. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata cilj je bio osigurati mir među pobjedničkim i pobijeđenim narodima Europe te ih povezati kao jednake suradnjom kroz zajedničke institucije. Time je šest država osnivačica (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska) uspostavilo zajedničko tržište ugljena i čelika.
55. Kada je i s kojim ciljem osnovana Europska ekonomska zajednica?
Dana 25. ožujka 1957. godine šest je država potpisivanjem Rimskih ugovora odlučilo osnovati Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), utemeljenu na zajedničkom tržištu široke palete proizvoda i usluga. Carine između šest država potpuno su ukinute 1. srpnja 1968. godine. Tijekom šezdesetih godina uspostavljena je zajednička politika, posebice trgovinska i poljoprivredna.
56. Koje institucije Europske unije predstavljaju tzv. institucionalni trokut odlučivanja?

Europska unija više je od konfederacije država, ali nije ni federacija. Ona zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Njezin povijesno jedinstven politički sustav neprestano je evoluirao tijekom proteklih pedeset godina.

Ugovori čine ono što se naziva „primarno“ zakonodavstvo. Oni su temelj za veliku količinu „sekundarnog“ zakonodavstva, koje ima izravan utjecaj na svakodnevni život građana Europske unije. Uglavnom se sastoji od uredbi, direktiva i preporuka koje donose institucije Unije.

Ti zakoni, uz opću politiku Unije, rezultat su odluka koje donosi institucionalni trokut koji čine Vijeće (koje predstavlja države članice), Europski parlament (koji predstavlja građane) i Europska komisija (politički neovisno tijelo koje zastupa zajedničke europske interese).

57. Što je Vijeće Europske unije?
Vijeće Europske unije je institucija koja zajedno s Europskim parlamentom donosi zakonodavstvo Unije u obliku uredbi i direktiva te priprema odluke i neobvezujuće preporuke. Na područjima za koja je nadležno odluke donosi običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno, ovisno o pravnoj osnovi akta koji treba odobriti.
  • Na temelju prijedloga Komisije, Vijeće usvaja zakonodavstvo Unije u obliku uredbi i direktiva zajedno s Europskim parlamentom (redovni zakonodavni postupak) ili samostalno, nakon savjetovanja s Parlamentom. Vijeće također donosi neke odluke, kao i neobvezujuće preporuke te usvaja rezolucije.
  • Vijeće uz Europski parlament usvaja proračun Unije.
  • Vijeće sklapa međunarodne sporazume Unije o kojima pregovara Komisija i za koje je u većini slučajeva potreban pristanak Parlamenta.
  • Vijeće kvalificiranom većinom (u skladu s Ugovorom iz Nice) imenuje članove Revizorskog suda, Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora i Odbora regija.
  • Vijeće osigurava usklađivanje ekonomske politike država članica.
  • U području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, pod stalnim predsjedanjem Visokog predstavnika Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Vijeće za vanjske poslove usko surađuje s Komisijom.
     
    Vijeće se sastoji od po jednog predstavnika svake države članice na ministarskoj razini „koji ima ovlast za preuzimanje obveza u ime Vlade države članice koju predstavlja”. Osim Vijeća za vanjske poslove, Vijećem predsjeda predstavnik države članice koja predsjeda Unijom: predsjedanje se mijenja svakih šest mjeseci, redoslijedom o kojem Vijeće odlučuje jednoglasno. Vijećem u svim sastavima, osim za vanjske poslove, za razdoblje od 18 mjeseci predsjeda unaprijed određena skupina triju država članica, od kojih svaka Vijećem predsjeda šest mjeseci.
    Tijekom sljedećih godina, predsjedanja će se odvijati prema sljedećem redoslijedu: Latvija i Luksemburg 2015., Nizozemska i Slovačka 2016., Malta i Ujedinjena Kraljevina 2017., Estonija i Bugarska 2018., Austrija i Rumunjska 2019. te Finska u prvoj polovici 2020. Europsko vijeće može promijeniti taj redoslijed.
    S obzirom na predmet, Vijeće donosi odluke običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno.
  • Obična većina: Odluka se smatra donesenom ako je više glasova za nego protiv. Svaki član Vijeća ima jedan glas. To je standardni postupak odlučivanja.
  • Kvalificirana većina: U mnogim slučajevima odluku donesi kvalificirana većina, za što je potreban veći broj glasova nego kod donošenja odluke običnom većinom. U tom slučaju ne postoji jednakost glasačkog prava. Svaka država ima određen broj glasova u skladu s brojem stanovnika.
  • Jednoglasnost: Zahtijeva se za odluke u svega nekoliko područja, no ona su među najvažnijima (oporezivanje, socijalna politika itd.).
Odbor stalnih predstavnika država članica (Coreper) priprema rad Vijeća i provodi zadaće koje mu Vijeće dodijeli.
58. Što je Europsko vijeće?
Europsko vijeće, koje čine čelnici država ili vlada država članica daje nužan poticaj razvoju Europske unije i određuje opće političke smjernice. Europsko vijeće povezano je s Komisijom tako što je predsjednik Komisije član Europskog vijeća bez prava glasa. Predsjednik Europskog parlamenta također se obraća Europskom vijeću na početku sastanka. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, uvedeno je dugoročno predsjedništvo Europskog vijeća te je Europsko vijeće postalo institucija Unije. Europsko vijeće je sastanak na vrhu čelnika država i vlada država članica EU-a. Prvi takav „europski sastanak na vrhu” održan je u Parizu 1961. te su nakon 1969. takvi sastanci postali učestaliji. Na europskom sastanku na vrhu u Parizu u veljači 1974. odlučeno je da bi se u budućnosti sastanci čelnika država i vlada trebali redovito održavati pod imenom „Europsko vijeće“ kako bi se omogućio opći pristup problemima europske integracije i osigurala prikladna koordinacija aktivnosti Unije.

Jedinstvenim europskim aktom (1986.) Europsko vijeće po prvi je put uključeno u ugovore Zajednice, određujući njezin sastav i odluku o sastancima dvaput godišnje.
Ugovorom iz Maastrichta (1992.) formalno je utvrđena njegova uloga u institucionalnom procesu Europske unije. Ugovorom iz Lisabona Europsko vijeće postalo je punopravna institucija Europske unije te je utvrđen njegov zadatak „pružanja Uniji nužnog poticaja za razvoj i određivanje smjerova opće politike i prioriteta”.
Europsko vijeće saziva njegov predsjednik i okuplja čelnike država ili vlada država članica i predsjednika Komisije. U njegovu radu sudjeluje i visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Predsjednik Europskog parlamenta pozvan je obično da drži govor na početku sjednice. Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Europsko vijeće sastaje se barem dva puta u šest mjeseci. Predsjednički mandat traje 30 mjeseci i moguće ga je jednom obnoviti. Europsko vijeće obično odluke donosi jednoglasno. Međutim, o brojnim važnim imenovanjima odlučuje kvalificirana većina (posebno u slučaju imenovanja predsjednika Europskog vijeća, izbora kandidata za predsjednika Europske komisije, visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te predsjednika Europske središnje banke).
Europsko vijeće potpuno je neovisno u donošenju odluka te u tom procesu, u većini slučajeva, nije potrebna inicijativa Komisije niti sudjelovanje Parlamenta.
Međutim, Ugovorom iz Lisabona zadržava se organizacijska poveznica s Komisijom s obzirom na to da je njezin predsjednik dio Europskog vijeća, a visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku sudjeluje u raspravama. Predsjednik Europskog vijeća mora podnositi izvješće Parlamentu nakon svakog sastanka. Predsjednik se također sastaje svakog mjeseca s predsjednikom Parlamenta, kao i s čelnicima klubova zastupnika.
Europsko vijeće daje Uniji „potrebni poticaj za razvoj” i definira njezine „opće političke smjerove i prioritete”, određuje načela i opće smjernice zajedničke vanjske i sigurnosne politike i odlučuje o zajedničkim strategijama za njihovu provedbu.
Od 2009. godine zbog krize državnog duga Europsko vijeće i sastanci na vrhu postali su glavni čimbenik u suočavanju s posljedicama svjetske bankovne krize. Nekoliko država članica dobilo je pakete financijske pomoći preko ad hoc ili privremenih sporazuma o kojima su odlučili čelnici država ili vlada, a koje su kasnije ratificirale države članice. Vlade država članica, uz aktivno sudjelovanje Komisije, Parlamenta i Europske središnje banke, izradile su međunarodni ugovor – Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju (također poznat kao „Fiskalni ugovor”) – koji omogućava stroži nadzor nad proračunskom i društveno-ekonomskom politikom država članica.

Od početka 1990-ih godina, pitanja vanjske i sigurnosne politike važna su točka na dnevnom redu na sastancima na vrhu Europskog vijeća. Odluke donesene u tom području obuhvaćaju:
  • međunarodnu sigurnost i borbu protiv terorizma
  • Europsku politiku susjedskih odnosa i odnose s Rusijom
  • odnose s mediteranskim zemljama i Bliskim istokom.
  • Europsko vijeće odredilo je uvjete za svaki krug proširenja EU-a. U Kopenhagenu 1993. postavila su se temelja za daljnja proširenja (kopenhaški kriteriji). Na sjednicama narednih godina dodatno su se određivali kriteriji za pristup i institucionalne reforme potrebne prije pristupanja.
59. Što je Europski parlament?

Europski parlament nastao je proširenjem Zajedničke skupštine Europske zajednice za ugljen i čelik koja je postala zajednička skupština svih triju nadnacionalnih europskih zajednica koje su u to vrijeme postojale. Skupština je poslije dobila naziv „Europski parlament”. S vremenom je ta institucija, čije zastupnike od 1979. izravno biraju građani država članica, pretrpjela brojne promjene. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Parlament je postao jednakopravan partner Vijeća u zakonodavnom postupku.

Pristupanjem Hrvatske 1. srpnja 2013. najveći mogući broj zastupničkih mjesta privremeno se povećao na 766 kako bi Parlament primio 12 hrvatskih zastupnika izabranih u travnju 2013. (u skladu s člankom 19. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske).

Za izbore u 2014. ukupan broj zastupničkih mjesta smanjio se na 751. Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.

Jedinstvenim europskim aktom ojačana je uloga Parlamenta na pojedinim zakonodavnim područjima te je odlučeno da se za ugovore o pristupanju i pridruživanju mora dobiti suglasnost Parlamenta.

U skladu s Ugovorom iz Maastrichta, uvođenje postupka suodlučivanja na određena zakonodavna područja i proširenje postupka suradnje na druga područja označilo je početak preobrazbe Parlamenta u suzakonodavca. Njime je Parlamentu dana ovlast za konačno odobrenje sastava Komisije: to je predstavilo važan iskorak u smislu političkog nadzora Parlamenta nad izvršnom vlašću Europske unije.

Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja proširen je na većinu zakonodavnih područja i reformiran tako što je Parlament postao suzakonodavac ravnopravan Vijeću. Za imenovanje predsjednika Komisije potrebno je odobrenje Parlamenta, čime se pojačala njegova kontrola izvršne vlasti. Ugovorom iz Nice još je više prošireno područje primjene postupka suodlučivanja.

Ugovor iz Lisabona predstavlja još jedno važno proširenje primjene glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću (koristeći novu metodu) i postupka. Suodlučivanje, poznato kao redovni zakonodavni postupak, postalo je najčešće korišteni postupak odlučivanja i obuhvaća posebno važna područja, kao što su zajednička poljoprivredna politika te pravosudna i sigurnosna politika.

Kao institucija koja predstavlja europske građane, Parlament predstavlja demokratsku osnovu Europske unije. Kako bi osigurao demokratsku legitimnost Unije, Parlament mora biti u potpunosti uključen u europske zakonodavne postupke te u ime građana provoditi politički nadzor nad drugim institucijama Unije.

Parlament mora odobriti sve ugovore o pristupanju novih država članica kao i ugovore o pridruživanju.

Od Ugovora iz Amsterdama, ako Vijeće želi iznijeti mišljenje da postoji stvarna opasnost da neka država članica teško krši temeljna načela Europske unije, prije nego što iznese svoje preporuke ili sankcije određenoj državi članici mora dobiti pristanak Parlamenta. Suprotno tome, Vijeće mora odobriti sve izmjene Statuta zastupnika Europskog parlamenta.

Parlament u različitoj mjeri sudjeluje u usvajanju zakonodavnih akata Unije, u skladu s pravnom osnovom svakog pojedinog akta.

Parlament je jedno od dva nadležna tijela za proračun - uključen je u proračunski postupak od pripremne faze, posebno u vezi s određivanjem općih smjernica i vrsta rashoda. Usvaja proračun i nadgleda njegovo izvršenje te daje razrješnicu o izvršenju proračuna

Parlament je 1981. počeo neformalno potvrđivati imenovanje Komisije ispitujući i odobravajući njezin program. Međutim, tek se od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta (1992.) traži njegovo odobrenje prije nego što države članice imenuju predsjednika i članove Komisije kao kolegijalno tijelo. Ugovorom iz Amsterdama otišlo se korak dalje zahtijevajući od Parlamenta posebno odobrenje za imenovanje predsjednika Komisije, prije imenovanja drugih članova kolegija. Parlament je 1994. također uveo saslušanja kandidata za povjerenike. U skladu s Ugovorom iz Lisabona kandidat za predsjednika Komisije treba biti odabran prema rezultatima europskih izbora. Parlament ima ovlasti pokrenuti postupak pred Sudom EU ako neka druga institucija prekrši Ugovor.

Kada građani Unije žele iskoristiti svoje pravo na predstavke, naslovljavaju ih na predsjednika Parlamenta. U pogledu Europske građanske inicijative, Parlament organizira saslušanje s izlagačima iz uspješno registriranih europskih građanskih inicijativa.

Od 1979. godine članovi Europskoga parlamenta biraju se neposredno svakih pet godina. Ustrojstvo i način rada Europskog parlamenta utvrđuju se Poslovnikom. Politička tijela, odbori, izaslanstva i klubovi zastupnika upravljaju aktivnostima Parlamenta.

Europski parlament ima 751 zastupnika, raspodijeljenih među državama članicama na sljedeći način: Njemačka − 96, Francuska − 74, Italija i Ujedinjena Kraljevina − 73, Španjolska − 54, Poljska – 51, Rumunjska – 32, Nizozemska – 26, Belgija, Grčka, Mađarska, Portugal i Češka Republika – 21, Švedska – 20, Austrija – 18, Bugarska – 17, Finska, Danska i Slovačka – 13, Hrvatska, Irska i Litva – 11, Latvija i Slovenija − 8, Cipar, Estonija, Luksemburg i Malta – 6.

Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.

Zastupnici se u Parlamentu ne povezuju u nacionalnim izaslanstvima, nego u transnacionalnim skupinama prema svojem političkom opredjeljenju.

U načelu Parlament održava 12 četverodnevnih sjednica u Strasbourgu i šest dvodnevnih sjednica u Bruxellesu.
60. Što je Europska komisija i koje su njezine ovlasti?
Komisija je europska institucija s isključivim pravom zakonodavne inicijative i važnim izvršnim ovlastima u područjima kao što su tržišno natjecanje i vanjska trgovina. Glavno je izvršno tijelo Europske unije, a čini je Kolegij povjerenika sastavljen od po jednog povjerenika iz svake države članice. Također predsjeda odborom nadležnim za provedbu prava Europske unije. Stari je sustav odbora nedavno zamijenjen novim pravnim instrumentima – provedbenim i delegiranim aktima.
Komisija se sastoji od po jednog povjerenika iz svake države članice.
Ugovorom iz Lisabona prvotno je predviđeno da od 1. studenog 2014. broj povjerenika odgovara broju dviju trećina država članica. Istovremeno je uvedena i određena fleksibilnost tako što je Europskom vijeću dopušteno da odredi konačni broj povjerenika. Prije drugog irskog referenduma o Ugovoru iz Lisabona iz 2009., Europsko je vijeće odlučilo da će se Komisija i dalje sastojati od onoliko članova koliko je država članica.

Parlament bira predsjednika većinom glasova svojih članova.
Europski parlament glasovanjem daje suglasnost za cjelokupni sastav Komisije: predsjednika i druge članove Komisije, uključujući Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, a zatim ih Europsko vijeće imenuje kvalificiranom većinom.

Prema Ugovoru iz Maastrichta mandat članova Komisije izračunan je na temelju zakonodavstva Europskog parlamenta. Traje 5 godina i može se obnoviti.

Članovi Komisije:
  • svoje dužnosti moraju vršiti posve neovisno, u općem interesu Unije, što znači da ne smiju tražiti niti primati upute bilo koje vlade ili drugog vanjskog tijela;
  • ne smiju se baviti nijednim drugim zanimanjem, bilo da je ono plaćeno ili ne.
Sud povjerenike može razriješiti dužnosti na zahtjev Vijeća ili same Komisije ako prekrše bilo koju od ovih obaveza ili ih se proglasi krivim za ozbiljnu povredu dužnosti.
Komisija je kolektivno odgovorna Parlamentu. Ako Parlament prihvati prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Komisiji, ostavku moraju podnijeti svi njezini članovi.
Komisija djeluje pod političkim vodstvom svojeg predsjednika koji donosi odluke o njezinoj unutarnjoj organizaciji. Predsjednik povjerenicima dodjeljuje različite resore unutar Komisije. Svaki je povjerenik tako zadužen za određeni resor te ima nadležnost nad odgovarajućim administrativnim odjelima. Nakon što ih Kolegij odobri, predsjednik između povjerenika imenuje potpredsjednike. Član Komisije mora dati ostavku ako to zatraži predsjednik nakon dobivanja odobrenja kolegija.

Komisija ima Glavno tajništvo koje se sastoji od 33 glavne uprave i 11 posebnih službi, uključujući i Europski ured za borbu protiv prijevara, Pravnu službu, Povijesni arhiv i Ured za publikacije. Osim u nekoliko iznimaka, Komisija odluke donosi većinom glasova.

Komisija, prema općim pravilima, ima isključivo pravo na inicijativu u pravnim postupcima Unije te na sastavljanje zakonodavnih prijedloga koje će usvojiti dvije institucije s pravom odluke, a to su Europski parlament i Vijeće - Komisija sastavlja te Vijeću i Parlamentu podnosi zakonodavne prijedloge (uredbe i direktive) nužne za provedbu ugovora.

Komisija sastavlja prijedlog proračuna te ga predlaže Vijeću i Parlamentu.
Na temelju mandata Vijeća Komisija je odgovorna za vođenje pregovora o međunarodnim sporazumima. U kontekstu Ekonomske i monetarne unije, Komisija sudjeluje u upravljanju Europskom monetarnom unijom.
U kontekstu zajedničke vanjske i sigurnosne politike, mnoge nadležnosti iz ovog područja prenesene su s Komisije na Visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu. Visoki predstavnik ujedno je i potpredsjednik Komisije.

Komisija osigurava propisno provođenje Ugovora i svih odluka koje su donesene u tu svrhu (sekundarno zakonodavstvo), što je njezina uloga kao čuvarice Ugovora.
Glavne ovlasti Komisije su sljedeće: izvršenje proračuna i provedba pravila o tržišnom natjecanju.
Komisija izvršava ovlasti koje su joj dodijeljene za provođenje zakonodavnih akata koje su usvojili Vijeće i Parlament.
Komisiju ima ovlast državama članicama prema potrebi uputiti odgovarajuće direktive i odluke, davati preporuke ili podnositi izvješća i mišljenja.
Komisija je glavni sugovornik Parlamenta u zakonodavnim i proračunskim pitanjima. Parlamentarni nadzor programa rada Komisije i njegove izvedbe ima sve veću važnost za jamčenje većeg demokratskog legitimiteta upravljanja Unijom.
61. Sud Europske unije?
Sud Europske unije jedna je od sedam institucija EU-a. Sačinjavaju ga tri suda: Sud, Opći sud i Službenički sud. U njegovoj je nadležnosti sudstvo Europske unije. Ta tri suda jamče pravilno tumačenje te pravilnu primjenu primarnog i sekundarnog zakonodavstva Europske unije na njezinom teritoriju. Sud kontrolira zakonitost akata institucija Unije i presuđuje poštuju li države članice obveze iz primarnog i sekundarnog zakonodavstva. Također, na zahtjev nacionalnih sudaca, tumači pravo Unije i jamči poštovanje prava pri tumačenju i primjeni ugovora.
Sud čini po jedan sudac iz svake države članice, a pomažu mu nezavisni odvjetnici.
Sud donosi odluke u tužbama protiv država ili institucija zbog nepoštovanja obveza koje proizlaze iz prava Zajednice.

Tužbu pokreće:
  • Komisija nakon prethodnog postupka, što dotičnoj državi daje priliku da se očituje u obliku obrazloženog mišljenja,
  • ili država članica protiv druge države članice nakon prethodnog upućivanja predmeta Komisiji.
  • Uloga Suda:
  • ustanoviti da država nije ispunila svoje obveze; u tom je slučaju država dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda;
  • ako smatra da dotična država članica nije poduzela te mjere, Komisija, nakon prethodnog postupka kao što je gore navedeno, može Sudu predložiti da državi članici dosudi paušalni iznos ili novčanu kaznu u iznosu koji odredi Sud na prijedlog Komisije.
62. Koje su funkcije Europskog revizorskog suda?
Europski revizorski sud zadužen je za reviziju financija Europske unije. Kao vanjski revizor pridonosi poboljšanju financijskog upravljanja u Uniji i djeluje kao neovisni zaštitnik financijskih interesa građana.
Čine ga po jedan član iz svake države članice, dakle trenutno 28.

Članove Revizorskog suda imenuje Vijeće kvalificiranom većinom na mandat od šest godina uz mogućnost ponovnog izbora. Članovi moraju biti „potpuno neovisni u obavljanju svojih dužnosti”.
Revizorski sud bira predsjednika iz reda svojih članova na razdoblje od tri godine uz mogućnost ponovnog izbora. Sud provodi  revizija svih računa prihoda i rashoda Europske unije ili njegovih tijela. On provodi revizije kako bi uz razumna jamstva osigurao:
  • pouzdanost godišnjih financijskih izvještaja Europske unije
  • zakonitost i pravilnost predmetnih transakcija i
  • dobro financijsko upravljanje.
     
    Revizija Revizijskog suda temelji se na dokumentaciji i može se provoditi na licu mjesta u:
  • institucijama EU-a
  • bilo kojem tijelu koje u ime EU-a upravlja prihodima ili rashodima
  • bilo koja fizička ili pravna osoba koja prima sredstva iz proračuna EU-a.
63. Europski gospodarski i socijalni odbor?

Europski gospodarski i socijalni odbor savjetodavno je tijelo Europske unije. Komisija, Vijeće ili Parlament obavezni su tražiti njegovo mišljenje za područja koja određuju ugovori, dok je za ostala područja savjetovanje neobavezno. Odbor također može davati mišljenja na vlastitu inicijativu. Njegovi članovi nisu vezani nikakvim obvezujućim napucima. U općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti. Članove Odbora imenuje Vijeće na razdoblje od pet godina, a u općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti. Može se sastajati na vlastitu inicijativu, ali se najčešće saziva na zahtjev Vijeća ili Komisije.

Odbor ima savjetodavnu ulogu - njegova je zadaća obavještavati institucije odgovorne za donošenje odluka u Europskoj uniji o mišljenju predstavnika gospodarskih i socijalnih partnera. Na određenim posebno navedenim područjima odluka se može donijeti tek nakon što se Vijeće ili Komisija savjetuju Odborom. To su npr. poljoprivredna politika, slobodno kretanje osoba i usluga, prometna politika, i tako dalje. Parlament, Komisija ili Vijeće također se mogu savjetovati s Odborom u svim slučajevima kada to smatraju primjerenim, a Odbor može odlučiti izdati mišljenje kad god to smatra potrebnim.

64. Koga predstavlja Odbor regija?
Odbor regija savjetodavno je tijelo koje predstavlja regionalna i lokalna tijela u Uniji - sastoji se od  predstavnika regionalne i lokalne vlasti država članica Unije. Zastupa njihove interese pred Vijećem i Komisijom, kojima izdaje mišljenja. Izdaje mišljenja u slučajevima kada je prema Ugovoru obavezno savjetovanje, kada je savjetovanje neobavezno i na vlastitu inicijativu ako to smatra primjerenim. Njegovi članovi nisu vezani nikakvim obvezujućim napucima. U općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti.
Zadaća Odbora je uključiti regionalne i lokalne vlasti u europski proces odlučivanja i tako poticati veće sudjelovanje građana.

Vijeće i Komisija moraju se na određenim područjima obavezno savjetovati s Odborom regija prije donošenja odluke, na primjer u području  obrazovanja, strukovnog obrazovanja i mladih, kulture, javnog zdravstva, i tako dalje. Komisija, Vijeće ili Parlament također se mogu savjetovati s Odborom u svim slučajevima kad te institucije to smatraju primjerenim. Općenito Odbor regija može izdati mišljenje kad god to smatra potrebnim.
65. Koje su zadaće Europske središnje banka?

Europska središnja banka nastala je u svrhu vođenja monetarne politike euro-zone a glavni joj je cilj održati stabilnost cijena. 2014. su u okviru jedinstvenog nadzornog mehanizma ESB-u dodijeljene i važne dodatne zadaće: zadaće koje se odnose na bonitetni nadzor kreditnih institucija u državama članicama obuhvaćenima tim mehanizmom.

Europska središnja banka (ESB) osnovana je 1. lipnja 1998. sa sjedištem u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj. Glavne zadaće ESB-a uključuju provedbu monetarne politike u euro-zoni.

Monetarna funkcija - ESB i nacionalne središnje banke svih država članica čine Europski sustav središnjih banaka (ESSB). ESB, zajedno sa (samo onim) nacionalnim središnjim bankama država članica čija je valuta euro, čini Eurosustav.

Nadzorna funkcija - ESB i nadležna nacionalna tijela država članica iz euro-zone zajedno čine jedinstveni nadzorni mehanizam. Nadležna tijela država članica izvan euro-zone mogu blisko surađivati s ESB-om i sudjelovati u jedinstvenom nadzornom mehanizmu.

ESB je neovisna.

66. Što su zadaci Europske investicijske banke?
Europska investicijska banka (EIB) dugoročnim financiranjem projekata, jamstvima i savjetima unapređuje ciljeve Europske unije. Podupire projekte unutar i izvan Europske unije. Njezini su dioničari države članice Europske unije. EIB je većinski dioničar Europskog investicijskog fonda (EIF-a) te zajedno s njim čini Grupu EIB-a.
Zadatak je EIB-a doprinijeti uravnoteženu i stalnu razvoju unutarnjeg tržišta u interesu Unije. EIB će u svim sektorima gospodarstva olakšati financiranje projekata koji:
  • nastoje razviti slabije razvijene regije;
  • nastoje modernizirati ili prenamijeniti poduzeća ili razviti nove aktivnosti koje se ne mogu potpuno financirati sredstvima dostupnima u pojedinim državama članicama;
  • jesu od zajedničkog interesa nekoliko država članica.
    Također pridonosi promicanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije u Uniji i podupire provedbu ciljeva strategije Europa 2020. EIB stoga ima važnu ulogu u stvaranju novog rasta te pomaganju u prevladavanju gospodarske krize.
EIB upotrebljava širok spektar različitih instrumenata, ali uglavnom kredite i jamstva. Osim financiranja projekata, EIB djeluje i u savjetodavnom svojstvu - primjerice, njezina Zajednička pomoć za potporu projekata u europskim regijama (JASPERS), instrument za nove i buduće države članice, pruža tehničke, ekonomske i financijske savjete za cijeli ciklus projekta kako bi optimizirala upotrebu novčanih sredstava iz strukturnih fondova i kohezijskog fonda.
67. Europski ombudsman?
Europski ombudsman provodi istrage o nepravilnostima u postupanju institucija ili tijela Europske unije i djeluje bilo na vlastitu inicijativu, bilo na temelju pritužbi koje podnose građani Europske unije.
Osnovana ugovorom iz Maastrichta kao sastavni dio europskog građanskog statusa, institucija Europskog ombudsmana nastoji:
  • poboljšati zaštitu građana u slučaju nepravilnosti u postupanju institucija i tijela,
  • te na taj način ojačati otvorenost i demokratski nadzor u postupku odlučivanja i upravljanja institucijama Unije (nepravilnosti u postupanju mogu se sastojati od administrativnih nepravilnosti, diskriminacije, zloupotrebe ovlasti, nepružanja informacija, neopravdanih kašnjenja itd.).
     
    Europskog ombudsmana imenuje Parlament nakon svakih izbora te za razdoblje trajanja svog saziva. Europski ombudsman može biti ponovo izabran.
Europski ombudsman obnaša svoje dužnosti potpuno samostalno u interesu Unije i njenih građana, u obnašanju svojih dužnosti ne traži niti prihvaća upute ijednog drugog tijela, ne smije obnašati druge političke ili administrativne dužnosti ili druge poslove, bez obzira na to jesu li plaćeni ili ne.
68. Kako se provodi regionalna i kohezijska politika Europske unije?
U cilju promicanja skladnog i sveobuhvatnog razvoja, Europska unija radi na jačanju svoje gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. Osobito se teži smanjenju razlika u stupnju razvoja pojedinih regija. Među njima se posebna pozornost poklanja ruralnim područjima, područjima zahvaćenima industrijskom tranzicijom i regijama koje su izložene ozbiljnim i trajnim prirodnim ili demografskim poteškoćama kao što su najsjevernije regije s vrlo niskom gustoćom naseljenosti te otočne, pogranične i planinske regije.

Od samog početka postoje velike teritorijalne i regionalne razlike unutar Europske unije koje čine prepreke u integraciji i razvoju Europe. Već su Ugovorom iz Rima (1957.) uspostavljeni mehanizmi solidarnosti u obliku dvaju strukturnih fondova: Europskog socijalnog fonda (ESF) i Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP, komponenta za smjernice). Regionalni aspekti uvedeni su 1975. stvaranjem Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR).

Godine 1994. osnovan je i Kohezijski fond. Jedan je od glavnih ciljeva EU-a jačanje njegove gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. Znatan udio aktivnosti i proračuna Europske unije posvećuje se smanjenju razlika među regijama s posebnim naglaskom na ruralna područja, područja zahvaćena industrijskom tranzicijom i regije suočene s teškim i trajnim prirodnim nepogodama ili demografskim poteškoćama.

EU potiče ostvarivanje tih ciljeva kroz, između ostaloga, korištenje strukturnih fondova i Kohezijskog fonda.
Europski socijalni fond glavni je instrument Unije kojim se podupiru mjere za sprječavanje i suzbijanje nezaposlenosti, razvoj ljudskih resursa te poticanje socijalne integracije na tržištu rada. Njime se financiraju inicijative kojima se promiče visoka razina zaposlenosti, jednake mogućnosti za muškarce i žene, održiv razvoj te gospodarska i socijalna kohezija.

Svrha je Europskog fonda za regionalni razvoj pomoći otklanjanju glavnih regionalnih razlika u Europskoj uniji. Iz Fonda se pruža potpora regijama koje zaostaju u razvoju i pridonosi prenamjeni industrijskih područja u nazadovanju.
Iz Kohezijskog fonda pružaju se financijski doprinosi za ekološke projekte i transeuropske mreže u području prometne infrastrukture. Sredstva iz Fonda dostupna su samo državama članicama čiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku niži od 90 % od prosjeka EU-a.
Dodjela financijskih sredstava Unije namijenjenih kohezijskoj politici usmjerena je na dva glavna cilja:
  • ulaganje za rast i zapošljavanje – jača se tržište rada i regionalna gospodarstva;
  • europska teritorijalna suradnja − kohezija Europske unije podupire se kroz suradnju na prekograničnoj, transnacionalnoj i međuregionalnoj razini.
    Od 1988. proračun kohezijske politike Unije iznimno se povećao te je ona, pored zajedničke poljoprivredne politike, postala jednom od politika Unije za koje se izdvaja najviše sredstava - u razdoblju 2014. – 2020. planira se namijeniti 325 milijardi EUR, što je otprilike trećina proračuna Europske unije.
69. Kako se provodi zajednička poljoprivredna politika (ZPP; engleski: Common Agricultural Policy - CAP)?
Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Rima, poljoprivredne politike država članica zamijenjene su mehanizmima intervencije na razini Zajednice.
Kad je Ugovorom iz Rima 1958. utvrđeno zajedničko tržište, na poljoprivredu u šest država članica osnivača utjecala je jaka intervencija države. Da bi se poljoprivredni proizvod uključilo u slobodno kretanje robe, trebalo je smanjiti nacionalne interventne mehanizme (potpore) koji nisu bili usklađeni sa zajedničkim tržištem te ih prenijeti na razinu Zajednice: to je osnovni razlog postojanja i stvaranja zajedničke poljoprivredne politike (ZPP-a). Javne su institucije uvijek imale jasnu tendenciju regulirati poljoprivredna tržišta i podržati prihode proizvođača, što je preuzeo i ZPP.

Specifični ciljevi ZPP-a:
  • povećanje produktivnosti poljoprivrede uz razvoj tehničkog napretka i uz osiguranje maksimalne iskorištenosti čimbenika proizvodnje, posebno radne snage;
  • osiguranje ravnopravnih životnih standarda poljoprivrednom stanovništvu;
  • stabilizacija tržišta;
  • jamčenje sigurnost redovne opskrbe;
  • osiguranje primjerene cijene potrošačima.
Radi se o ciljevima kojima je cilj zaštititi interese proizvođača i potrošača.
Ugovorom iz Lisabona suodlučivanje o ZPP-u priznato kao „redovan zakonodavni postupak” koji je zamijenio savjetodavni postupak, što je ojačalo ulogu Europskog parlamenta kao stvarnog suzakonodavca za poljoprivredu.
Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) provodio se putem Europskog fonda za usmjeravanje i jamstva u poljoprivredi (EFUJP). EFUJP je kasnije razdvojen u dva zasebna fonda, u Europski fond za jamstva u poljoprivredi (EFJP) za financiranje tržišnih mjera i za pomoć prihodima te u Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EPFRR).
70. Što je socijalna politika i politika zapošljavanja Europske unije?
Tijekom godina socijalna dimenzija europske integracije izrazito se razvila. Ona je ključna značajka strategije Europa 2020., kojoj je cilj osigurati „uključiv rast” s visokom razinom zaposlenosti i smanjenjem broja ljudi koji žive u siromaštvu ili im prijeti socijalna isključenost.

Poticanje zapošljavanja, poboljšani životni i radni uvjeti, odgovarajuća socijalna zaštita, dijalog između uprave i radnika, razvoj ljudskih resursa s ciljem postizanja trajne visoke razine zaposlenosti i borba protiv isključenosti zajednički su ciljevi Europske unije i država članica na socijalnom području i na području zapošljavanja, kao što je opisano u članku 151. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Kako bi se radnicima i njihovim obiteljima omogućilo da potpuno iskoriste pravo na slobodno kretanje i traženje zaposlenja diljem zajedničkog tržišta, već Ugovorom iz Rima predviđeno je usklađivanje sustava socijalne sigurnosti država članica. U njemu je sadržano načelo jednake plaće za muškarce i žene, te se njime omogućilo uspostavljanje Europskog socijalnog fonda - osnovan je 1961. godine radi poticanja stvaranja novih radnih mjesta te radi pomoći radnicima u njihovu kretanju s jedne vrste posla na drugi te s jednog zemljopisnog područja na drugo.

Jedinstvenim europskim aktom (JEA) uvedene su odredbe za usklađivanje zdravstvenih i sigurnosnih uvjeta na radu te se njime uspostavila politika Zajednice za gospodarsku i društvenu koheziju.
Potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta, kao jedna od zadaća povjerenih Europskoj zajednici (EZ) službeno je uvedeno poticanje visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite. U Strasbourgu 1989. je Europsko vijeće  prihvatilo Povelju zajednice o temeljnim socijalnim pravima, utvrđujući sva prava koja trebaju uživati radnici u Uniji: slobodu kretanja, pravedan sustav plaća, poboljšane uvjete rada, socijalnu zaštitu, pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje, pravo na stručno usavršavanje, jednak tretman muškaraca i žena, obavještavanje, konzultiranje i participaciju radnika, zaštitu zdravlja i sigurnost na radnom mjestu, zaštitu djece, starijih i osoba s invaliditetom. Potpisivanjem Ugovora iz Amsterdama došlo je do integriranja Povelje u tekst Ugovora o EZ-u, čime je postala primjenjiva u svim državama članicama.

Europa želi stvoriti dodatna i bolja radna mjesta koja su potrebna dinamičnom društvu utemeljenom na znanju. Za to su nužna ulaganja u politike obrazovanja, znanosti i zapošljavanja koje će EU-u pomoći održati korak s promjenama i prevladati gospodarsku krizu. Europska unija i nacionalne vlade zajednički snose odgovornost za politike u području zapošljavanja, socijalnih pitanja i uključenosti.

Europska unija u tom smislu između donosi propise i prati njihovu provedbu u područjima kao što su prava na radu i koordinacija sustava socijalnog osiguranja. Primjerice, doneseni su europski propisi koji ograničavaju radno vrijeme, radne uvjete čine sigurnijima i predviđaju naknade za ozljede na radu.

Glavni programi za zapošljavanje i socijalnu politiku su sljedeći:
  • Europski socijalni fond
  • Europski fond za prilagodbu globalizaciji (EGF)
  • Program Europske unije za zapošljavanje i socijalnu solidarnost. 
Za zapošljavanje i socijalnu politiku prvenstveno su nadležne nacionalne vlade. Financijska sredstva koja EU osigurava u tom području služe samo kao potpora i nadopuna njihovim naporima.
71. Inovacijska politika Europske unije?

Inovacije imaju sve važniju ulogu u našem gospodarstvu. One su korisne građanima kao potrošačima i kao radnicima. Ubrzavaju i unaprjeđuju projektiranje, razvoj, proizvodnju i korištenje novih proizvoda, industrijskih procesa i usluga. Nužne su za stvaranje boljih radnih mjesta, za izgradnju ekološki osvještenijeg društva, za unaprjeđenje kvalitete života, ali i za održavanje konkurentnosti Europske unije na svjetskom tržištu.

Inovacijska politika sučelje je između istraživanja i politike tehnološkog razvoja te industrijske politike, čiji je cilj stvoriti okvir koji pridonosi dovođenju ideja na tržište. Njezin će značaj u europskom zakonodavstvu biti sve veći.

Članak 173. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predstavlja pravnu osnovu opće industrijske politike Europske unije, u kojem se navodi da „Unija i države članice osiguravaju potrebne uvjete za konkurentnost industrije Unije”.

Pravna osnova za politiku Europske unije o istraživanju i tehnološkom razvoju nalazi se u člancima 179. i 189. UFEU-a. Osnovni instrument politike Unije za istraživanje i tehnološki razvoj je višegodišnji okvirni program kojim se utvrđuju ciljevi, prioriteti i financijski paket podrške za razdoblje od nekoliko godina. Okvirne programe istraživanja i tehnološkog razvoja usvajaju Europski parlament i Vijeće u skladu s redovnim zakonodavnim postupcima i nakon savjetovanja s Europskim gospodarskim i socijalnim vijećem.

Općenito je prepoznata važnost inovacijske politike. Ona je također usko povezana s drugim politikama Europske unijepoput politike zapošljavanja, tržišnog natjecanja, okoliša, industrije i energije. Uloga je inovacija preinačiti rezultate istraživanja u nove i bolje usluge i proizvode s ciljem zadržavanja konkurentnosti na svjetskom tržištu, kao i unaprijediti kvalitetu života europskih građana.

Europa svake godine na istraživanje i razvoj potroši 0,8 % BDP-a manje od SAD-a i 1,5 % manje od Japana. Nadalje, dolazi i do određenih posljedica odljeva mozgova jer se naši najbolji istraživači i inovatori sele u države koje imaju povoljnije uvjete. Iako je tržište EU-a najveće na svijetu, i dalje je rascjepkano i nedovoljno pristupačno inovacijama.

U namjeri da promijeni te trendove Europska unija je razvila koncept „Unije inovacija” čiji je cilj: u Europi postići vrhunske znanstvene rezultate; ukloniti prepreke inovacijama, poput skupog patentiranja, rascjepkanog tržišta, sporog utvrđivanja normi i manjka vještina, koje trenutno sprječavaju brz prijenos ideja na tržište; provedbom inovacijskih partnerstava među europskim institucijama, nacionalnim i regionalnim vlastima te poduzećima revolucionizirati način na koji javni i privatni sektor rade zajedno. 

Unija inovacija ključno je ulaganje za našu budućnost. Na primjer, postizanje našeg cilja da uložimo 3 % BDP-a EU-a u istraživanje i razvoj do 2020. godine moglo bi stvoriti 3,7 milijuna radnih mjesta i povećati godišnji BDP za 795 milijardi eura do 2025. godine.

72. Zaštita okoliša i održivi razvoj?
Provedba europske politike zaštite okoliša temelji se na načelu prevencije i opreza, odnosno na načelima da se svaka šteta nanesena okolišu popravlja prvenstveno na samom izvoru i da je plaća zagađivač. Jedna od glavnih prijetnji okolišu su svakako klimatske promjene, te je borba protiv klimatskih promjena glavni izazov u području zaštite okoliša. Područje zaštite okoliša unutar Europske unije regulirano je Akcijskim programom za Okoliš još od 1970 godine. Šesti Akcijski program za okoliš donesen je 2002., a istekao je u srpnju 2012.

Trenutno je Europska komisija u procesu donošenja Sedmog akcijskog programa za okoliš, pod nazivom: Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našeg planeta, koji bi pružio okvir politike zaštite okoliša do 2020., za Europske uniju i njene članice, a trebao bi stupiti na snagu tijekom 2013. godine
 
Sedmi akcijski plan za okoliš bi trebao biti usmjeren na devet ciljeva i prioriteta:
  • zaštita prirode i jačanje otpornosti prirode,
  • potaknuti održivi razvoj zasnovan na učinkovitom korištenju resursa,
  • učinkovito rješavati prijetnje zdravlju koje su povezane s okolišem,
  • promicati bolju provedbu europskih zakona povezanih sa zaštitom okoliša,
  • osigurati da znanost i tehnologija prate relevantne politike,
  • osigurati potrebna ulaganja,
  • poboljšati način na koji se zaštita okoliša odražava u drugim europskim politikama,
  • poboljšati održivost europskih gradova,
  • poboljšati učinkovitost EU u rješavanju regionalnih iglobalnih izazova povezanih sa zaštitom okoliša i klimatskim promjenama.
Ovaj program, vođen dugoročnom vizijom do 2050, određuje prioritetne ciljeve, koje Europska unija želi postići do 2020. A nadovezuje se na Strategiju Europe 2020, EU akcijski paket o zaštiti klime i energiji, Plan o niskougljičnoj ekonomiji do 2050., EU strategiju o biološkoj raznolikosti, te na Plan razvoja resursno učinkovite Europe.
 
Tehnološke inovacije
Europska unija od 1984. razvija i financira svoju politiku istraživanja i inovacija na temelju višegodišnjih okvirnih programa. Između 1984. i 2013. provodilo se sedam okvirnih programa (OP1–OP7).
Obzor 2020., novi program EU‑a za istraživanje i inovacije, pokrenut je početkom 2014.  U okviru prethodnih programa, zahvaljujući financijskim sredstvima EU‑a za istraživanje, objedinjeni su znanstvenici i industrija u Europi i iz cijelog svijeta kako bi pronašli rješenja za brojne probleme. Oni su svojim inovacijama pridonijeli poboljšanju života, pomogli su zaštititi okoliš i europsku su industriju učinili održivijom i konkurentnijom. U Obzoru 2020. mogu sudjelovati istraživači iz cijelog svijeta
Osnivači Europske unije pravilno su uvidjeli da će budući prosperitet Europe ovisiti o njezinoj sposobnosti da ostane svjetski tehnološki predvodnik. Vidjeli su prednosti i koristi od provođenja zajedničkog europskog istraživanja. Tako su 1958. godine uz EEZ osnovali i Euratom – Europsku zajednicu za atomsku energiju. Njezin je cilj da omogući državama članicama da zajedno istražuju nuklearnu energiju za mirnodopske svrhe. U sklopu toga osnovan je Zajednički istraživački centar koji je činilo devet istraživačkih instituta na četirima lokacijama: Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemačka), Petten (Nizozemska) i Geel (Belgija).
No kako su se inovacije razvijale sve bržim tempom, europsko se istraživanje moralo promijeniti, privlačeći što je više moguće različitih znanstvenika i istraživača. EU je trebala naći nove načine financiranja njihova rada i nove industrijske primjene za njihova otkrića.
Zajedničko istraživanje na razini EU-a osmišljeno je tako da se dopunjava na nacionalne istraživačke programe. Usredotočeno je na projekte koji okupljaju mnogobrojne laboratorije u mnogim državama EU-a. Ono također podržava i temeljna istraživanja na područjima kao što su kontrolirana termonuklearna fuzija (potencijalno nepresušan izvor energije za 21. stoljeće). Potiče i istraživanje i tehnološki razvoj u ključnim industrijama kao što su elektronika i računala, koji su suočeni s jakom konkurencijom izvan Europe.
 
Energija
U sektoru energetike, glavni ciljevi su energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije:
  • smanjiti neposrednu potrošnju energije za 20% do 2020. godine, u odnosu na prognozu potrošnje energije za 2020.,
  • povećati udio obnovljivih izvora energije za 20%, s posebnim ciljevima o biogorivima i električnoj energiji, te
  • smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20% do 2020. u usporedbi sa 1990.
Zahtjevniji ciljevi smanjenja su postavljeni u strateškim dokumentima za 2030. i 2050., i to za 40% i 80%. U tom pogledu, sektor transporta podliježe tom proširenom skupu ciljeva u svrhu smanjenja emisije stakleničkih plinova iz automobila i lakih gospodarskih vozila, ali također iz plovidbenog i zračnog transporta. Naglasak se stavlja na aviokompanije od kojih se traži da povećaju korištenje održivih niskougljičnih goriva za 40%, te na brodsku plovidbu da smanje emisiju ugljičnog dioksida za 40% do 2050., u odnosu na 2005. Ovi ciljevi dovode i do poboljšanja kvalitete zraka, s daljnjim strateškim ciljevima za smanjenje emisija u razdoblju od 2012. do 2020. Zakonske mjere određuju nacionalne granične vrijednosti emisija za 4 relevantna polutanta (sumporni dioksid, dušikov oksid, hlapivi organski spojevi i amonijak) odgovorna za zakiseljavanje tla, eutrofikaciju i stvaranje prizemnog sloja ozona koji prijeti zdravlju čovjeka.
73. Proračun Europske unije?
Proračun Europske unijefinancira se, među ostalim, dijelom bruto nacionalnog dohotka svih država članica. Koristi se u različite svrhe, od podizanja životnog standarda u siromašnijim regijama do brige za sigurnost hrane. Euro je zajednička valuta većine država članica Europske unije.

Kako se financira Europska unija?
Prihod Europske unije ne čine samo doprinosi država članica nego i uvozne carine na proizvode iz zemalja izvan EU-a te postotak poreza na dodanu vrijednost koji se ubire u svakoj zemlji.

Kako se troši porračun Europske unije?
Iz proračuna Europske unije financiraju se brojne aktivnosti, od ruralnog razvoja i zaštite okoliša do zaštite vanjskih granica i promicanja ljudskih prava. Komisija, Vijeće i Parlament zajednički odlučuju o iznosu i raspodjeli proračuna. Međutim za stvarno trošenje nadležne su Komisija i države članice.
Izvori prihoda Europske unije doprinosi su država članica, uvozne carine na proizvode iz trećih zemalja i novčane kazne određene u slučaju kada poduzeća ne poštuju pravila Europske unije. Države članice donose zajedničku odluku o iznosu proračunskih sredstava i načinima njihova financiranja nekoliko godina unaprijed. 

Proračunom Europske unijepotiče se rast i otvaranje radnih mjesta. U okviru kohezijske politike iz njega se financiraju ulaganja kako bi se pomoglo uklanjanju gospodarskih nejednakosti između država članica i regija EU-a. Njime se pomaže i razvoju ruralnih područja u Europi.

Tri su osnovna izvora prihoda:
  • mali postotak bruto nacionalnog dohotka (uglavnom oko 0,7 %) koji odvajaju sve države članice i koji je najveći izvor proračunskih prihoda; temelji se na načelu solidarnosti i platne sposobnosti, iako se iznos može prilagoditi u cilju izbjegavanja preopterećivanja određenih država
  • mali postotak standardiziranih prihoda od poreza na dodanu vrijednost svake države članice, koji najčešće iznosi otprilike 0,3 %
  • veliki dio uvoznih carina na proizvode iz trećih zemalja (država koja naplaćuje carinu zadržava mali postotak).
Unija ubire i poreze na dohodak od plaća svojeg osoblja, doprinose trećih zemalja za određene programe EU-a i novčane kazne određene društvima koja krše pravila i propise Europske unije.

Svaki godišnji proračun dio je proračunskog ciklusa u trajanju od 7 godina koji se naziva i „financijskom perspektivom“. Financijske perspektive sastavlja Europska komisija, a moraju ih jednoglasno prihvatiti države članice nakon pregovora i sporazuma s Europskim parlamentom. Trenutna financijska perspektiva je 2014-2020. Iznos EU financijske perspektive 2014-2020. je 959 988 milijuna eura.
74. Kako funkcionira Jedinstveno tržište Europske unije?
Ugovor iz 1957. kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica omogućio je ukidanje carinskih barijera unutar Zajednice i uspostavljanje zajedničke carinske tarife koja će se primjenjivati na robu iz zemalja izvan EEZ-a. Taj je cilj postignut 1. srpnja 1968. godine.

No carinska davanja bila su samo jedan aspekt protekcionističkih barijera prekograničnoj trgovini. Godine 1970. druge su trgovinske barijere spriječile potpuno ostvarenje zajedničkog tržišta. Tehničke norme, zdravstveni i sigurnosni standardi, nacionalna regulativa za pravo na obavljanje nekih djelatnosti i kontrola razmjene sprečavale su slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala.

U lipnju 1985. godine Komisija je pod predsjedanjem Jacquesa Delorsa objavila Bijelu knjigu kojom se htjelo u roku od 7 godina ukinuti sve fizičke, tehničke i porezne barijere slobodnom kretanju unutar Zajednice. Cilj je bio potaknuti industrijsko i komercijalno širenje u većem, ujedinjenom gospodarskom području po veličini sličnom američkom tržištu. Instrument koji je omogućio pokretanje jedinstvenog tržišta bio je Jedinstveni europski akt, koji je stupio na snagu u srpnju 1987. godine.

Uključivao je sljedeće odredbe:
  • povećao je ovlasti Zajednice u područjima nekih politika (socijalna politika, istraživanje, zaštita okoliša);
  • postupno uspostavljanje jedinstvenog tržišta do kraja 1992. godine kroz opsežan zakonodavni program koji uključuje prihvaćanje stotina direktiva i propisa;
  • češće korištenje većinskoga glasovanja u Vijeću ministara. 
Ukinute su sve granične kontrole roba unutar Unije, kao i carinska kontrola ljudi. Nasumične policijske provjere (u sklopu borbe protiv kriminala i droga) još se obavljaju kada je to potrebno.
Za većinu proizvoda zemlje Europske unije prihvatile su načelo međusobnog priznavanja nacionalnih propisa. Svakom proizvodu zakonski proizvedenom i prodanom u jednoj državi članici mora se omogućiti plasiranje na tržište svih ostalih.
Omogućena je liberalizacija uslužnog sektora zahvaljujući međusobnom priznanju ili koordinaciji državnih pravila vezanih uz dostupnost ili prakticiranje određenih zanimanja (pravo, medicina, turizam, bankarstvo, osiguranje itd.). No sloboda kretanja daleko je od potpune. Još postoji mnogo prepreka koje sprečavaju ljude da se kreću iz jedne države Unije u drugu ili da tamo obavljaju određenu vrstu posla.

Poduzeti su koraci u smislu bolje mobilnosti radnika, a posebice kako bi se osiguralo da se diplome i radne kvalifikacije (za vodoinstalatere, stolare itd.) stečene u jednoj državi EU-a priznaju u svim drugima.
Porezne barijere smanjene su putem djelomičnog usklađenja stopa PDV-a. Oporezivanje prihoda od ulaganja bilo je predmetom sporazuma između država članica i nekih drugih zemalja (uključujući Švicarsku) koji je stupio na snagu u srpnju 2005. godine.

Bez obzira na to objavljuju li ih državne, regionalne ili lokalne vlasti, ugovori iz područja javne nabave su otvoreni ponuđačima iz cijelog EU-a kao rezultat direktive koja pokriva usluge, nabavu i radove u mnogim sektorima, uključujući vode, energiju i telekomunikacije.
Države EU-a još oklijevaju prihvatiti standarde i norme drugih država, a ponegdje i prihvatiti jednakost profesionalnih kvalifikacija. Fragmentirana priroda nacionalnih poreznih sustava također sprečava ujedinjenje tržišta i učinkovitost.

Na jedinstvenom tržištu EU-a (ponekad se naziva i "unutarnjim tržištem") ljudi, roba, usluge i novac mogu se kretati po Europskoj uniji jednako slobodno kao unutar jedne države – bez prepreka koje predstavljaju državne granice i barijera koje su postojale u prošlosti.

Građani EU sada mogu studirati, živjeti, kupovati, raditi i provesti mirovinu u bilo kojoj državi EU. Ili možemo ostati kod kuće i uživati u širokoj lepezi proizvoda koji stižu iz svih krajeva Europe.

Bez državnih granica
Većina kućanstava u Europi slobodno bira dobavljača električne energije.
Kako bi se stvorilo to ujedinjeno tržište, uklonjene su stotine tehničkih, pravnih i birokratskih barijera koje su gušile slobodnu trgovinu i kretanje među državama članicama EU-a, stvoreno je 2,77 milijuna novih radnih mjesta i od 1992. do 2008. godine ostvaren je rast od 2,1%.

Nakon što su dobila slobodu poslovanja u cijelom gospodarskom bloku, poduzeća su proširila svoje poslove, a kao posljedica toga ostvarena je konkurentnost koja je smanjila cijene i povećala mogućnost izbora potrošača.
Cijena telefonskih razgovora u Europi samo je djelić cijene od prije 10 godina, cijene mnogih zrakoplovnih karata značajno su se smanjile te su otvorene nove rute. Mnoga kućanstva i poduzeća sada mogu odabrati dobavljača električne energije i plina.

EU se istovremeno trudi osigurati da te veće slobode ne ugroze pravednost, zaštitu potrošača ili održivost okoliša u čemu im pomažu različite europske službe za konkurentnost i regulatorna pitanja.

Ogromna poslovna prilika
Europska poduzeća koja prodaju svoje proizvode i usluge u Uniji imaju neograničen pristup do gotovo 500 milijuna potrošača, što im daje solidnu osnovu za zadržavanje konkurentnosti u okvirima svjetskog gospodarstva. Ne moramo ni spominjati privlačnost tako opsežnog tržišta za strane ulagače.
Gospodarska integracija može predstavljati vrijednu obranu od povremenih recesija, što državama EU omogućuje nastavak međusobne trgovine umjesto traženja utočišta u uskim protekcionističkim mjerama koje bi dodatno produbile krizu.

Neke barijere ostaju
Stručnjaci mogu raditi bilo gdje u Europskoj uniji. Mnoga područja neiskorištenog potencijala, međutim, i dalje postoje na područjima gdje integracija dulje traje:
  • usitnjeni nacionalni porezni sustavi sprječavaju integraciju tržišta i učinkovitost
  • uslužni sektor zaostaje za tržištima roba (iako poduzeća nude niz prekograničnih usluga iz kućnih ureda od 2006.)
  • pojedinačna nacionalna tržišta još uvijek postoje na području financijskih usluga, energije i transporta
  • e-trgovina među državama EU sporije se pokrenula nego na nacionalnoj razini, a postoje i značaje razlike u propisima, normama i praksi koje primjenjuju različite države
  • propisi u vezi s priznavanjem obrazovanja moraju se pojednostaviti za obrazovanu radnu snagu kako bi ti ljudi lakše pronašli zaposlenje u drugim državama EU.
Tržište financijskih usluga poseban je slučaj. EU nastoji izgraditi snažan i siguran financijski sektor, a istovremeno pokušava izbjeći ponavljanje krize iz 2009. godine, nadzorom financijskih institucija, regulacijom složenih financijskih proizvoda i postavljanjem zahtjeva za većim kapitalom banaka.
75. Navedite i objasnite politike koje podupiru jedinstveno tržište Europske unije?
romet
Aktivnosti Unije su se uglavnom orijentirale na slobodu pružanja usluga u zemaljskom prometu, posebice u omogućavanju slobodnog pristupa međunarodnom tržištu prijevoza i pristupu nerezidentnih prijevozničkih tvrtki na nacionalna tržišta prijevoza država članica. Donesene su odluke u svrhu usklađivanja uvjeta konkurencije u sektoru cestovnog prometa, posebice u dijelu kvalifikacija radnika i pristupa tržištu, slobodi pokretanja poslovanja i pružanja usluga, vremenu prijevoza i cestovne sigurnosti.

Zajednička politika zračnog prometa mora odgovarati učincima međunarodne konkurencije. Nebo iznad Europe liberalizira se u fazama, a rezultat toga je veće polje za mogućnost razmjene između najvećih avioprijevoznika, reciprocitetni pristup tržištu te sloboda određivanja cijena prijevoza. To ide ruku pod ruku sa zaštitnim klauzulama kojima se uzima u obzir odgovornost zračnih prijevoznika za javnu uslugu i potrebe zona.

Pomorski promet – bilo da ga obavljaju europske tvrtke ili plovila pod zastavom država izvan EU-a – podložan je pravilima o konkurenciji Europske unije. Cilj tih pravila je boriti se protiv nepoštenog određivanja cijena te riješiti ozbiljne teškoće s kojima se susreće europska brodograđevna industrija.

Tržišno natjecanje
Čvrsta politika EU-a na polju tržišnog natjecanja potječe još iz Rimskih ugovora. Ona je prirodna posljedica propisa o slobodnoj trgovini na jedinstvenom europskom tržištu. Politiku provodi Europska komisija koja je sa Sudom pravde odgovorna osigurati njezino poštivanje.

Svrha te politike je spriječiti bilo kakvo dogovaranje između poslovnih subjekata, pomoć od javnih vlasti, kao i nepošten monopol nastao manipuliranjem slobodnog natjecanja na jedinstvenom tržištu.

Tvrtke ili uključena tijela moraju svaki sporazum podložan Ugovoru prijaviti Europskoj komisiji. Komisija može odrediti kaznu tvrtkama koje prekrše propise o slobodnom tržišnom natjecanju ili ne prijave sporazum Komisiji.
U slučaju nezakonite javne pomoći Komisija može zatražiti povrat od stranke koja je pomoć primila. Svako spajanje ili preuzimanje tvrtki koje bi moglo dovesti do ostvarivanja dominantnog položaja u određenom sektoru mora se prijaviti Komisiji.

Potrošačka politika
Potrošačka politika Europske unije omogućava njezinim građanima da s povjerenjem kupuju u bilo kojoj državi članici. Svi potrošači imaju korist od iste, visoke razine zaštite. Proizvodi koje kupujete i hrana koju jedete provjereni su i testirani kako bismo osigurali da su sigurni koliko god je to moguće. EU poduzima aktivnosti kako bi osigurala da vas ne prevare nepošteni trgovci niti da postanete žrtvom lažnog ili obmanjujućeg oglašavanja. Vaša su prava zaštićena. Imate pravo na naknadu bilo da ste u EU ili izvan nje i bez obzira na to jeste li proizvod kupili u prodavaonici, putem pošte, telefona ili interneta.
 
76. Objasnite Europsku i monetarnu uniju (EMU)?
Godine 1971. SAD je odlučio ukinuti čvrstu vezu između dolara i službene cijene zlata, koja je omogućavala globalnu monetarnu stabilnost nakon Drugoga svjetskog rata. Time je prestao postojati sustav fiksnih tečajnih stopa. Zemlje EU-a su s ciljem uspostavljanja vlastite monetarne unije odlučile spriječiti fluktuacije tečajnih razlika većih od 2,25% između europskih valuta putem dogovorenih intervencija na tržištima valuta.

To je dovelo do stvaranja Europskog monetarnog sustava (EMS) koji je pokrenut u ožujku 1979. godine. Imao je tri glavne karakteristike:
  • referentnu valutu nazvanu ecu: bila je ukupnost svih valuta država članica;
  • mehanizam tečajnih stopa: svaka je valuta imala tečajnu stopu vezanu na ecu, bilateralne tečajne stope smjele sufluktuirati samo do 2,25%;
  • kreditni mehanizam: svaka je država prenijela 20% svoje valute i zlatnih rezervi u zajednički fond. 
Povijest EMS-a je šarolika. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke i obnovljenih valutnih pritisaka u Europi talijanska lira i funta napustile su EMS 1992. godine. U kolovozu 1993. godine države EMS-a odlučile su privremeno proširiti fluktuaciju do 15%. U međuvremenu, kako bi se spriječile šire fluktuacije valuta Unije i eliminirale konkurentske devalvacije, vlade Unije odlučile su pokrenuti kampanje prema potpunoj monetarnoj uniji i uvođenju jedinstvene valute. Na Europskome vijeću u Madridu 1989. godine čelnici Unije prihvatili su plan u 3 faze za ostvarivanje gospodarske i monetarne unije. Taj je plan postao dijelom Ugovora iz Maastrichta o Europskoj uniji, koji je Europsko vijeće prihvatilo u prosincu 1991. godine.

Prva faza, koja je započeta 1. srpnja 1990., uključivala je:
  • potpuno slobodno kretanje kapitala unutar Unije (ukidanje devizne kontrole);
  • povećanje iznosa namijenjenih uklanjanju nejednakosti između europskih regija (strukturni fondovi);
  • ekonomsku konvergenciju kroz multilateralno praćenje gospodarskih politika država članica. 
Druga faza, započeta 1. siječnja 1994., uključivala je:
  • uspostavljanje Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu: EMI su sačinjavali guverneri središnjih banaka država članica Unije;
  • neovisnost nacionalnih središnjih banka;
  • pravila za ograničenje nacionalnih proračunskih deficita. 
Treća faza bila je rođenje eura. Dana 1. siječnja 1999. godine 11 je država prihvatilo euro, koji je tako postao zajedničkom valutom Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Njemačke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala i Španjolske (Grčka se pridružila 1. siječnja 2001.). Od tog trenutka Europski monetarni institut prepušta Europskoj središnjoj banci odgovornost za monetarnu politiku, definiranu i implementiranu eurom. Od 1. siječnja 2002. godine puštene su u optjecaj novčanice i kovanice eura. Nacionalne novčanice i kovanice povučene su iz optjecaja dva mjeseca nakon toga. Otada je samo euro zakonito sredstvo plaćanja za sve gotovinske i bankovne transakcije u eurozoni koja obuhvaća više od dvije trećine stanovništva EU-a.

Treća i posljednja faza EMU-a započela je 1. siječnja 1999. neopozivim utvrđivanjem deviznih tečajeva valuta jedanaest država članica koje su prvotno sudjelovale u monetarnoj uniji te provođenjem jedinstvene monetarne politike, za što je odgovoran ESB.
Broj država članica sudionica povećao se 1. siječnja 2001. na dvanaest, ulaskom Grčke u treću fazu EMU-a. Slovenija je 1. siječnja 2007. postala trinaesta članica europodručja, a Cipar i Malta pridružili su se godinu dana potom. Slovačka je pristupila 1. siječnja 2009., Estonija 1. siječnja 2011., Latvija 1. siječnja 2014. i Litva 1. siječnja 2015. Na dan kad se pojedina država pridružila europodručju njezina je središnja banka postala dijelom Eurosustava.
77. Navedite i objasnite kriterije za uvođenje eura?
Svaka država članica Unije mora ispuniti pet konvergencijskih kriterija kako bi dospjela u treću fazu – uvođenje eura. To su:
  • stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije triju država članica s najmanjom inflacijom za više od 1,5%;
  • kamatne stope: dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2% u odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju država članica s najmanjim kamatnim stopama;
  • deficiti: nacionalni proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a;
  • javni dug: ne smije prelaziti 60% BDP-a;
  • stabilnost tečajnih stopa: tečajne stope moraju biti unutar dopuštenih granica fluktuacije unatrag dvije godine.
78. Što predstavlja Pakt o stabilnosti i rastu?
U srpnju 1997. Europsko je vijeće prihvatilo Pakt o stabilnosti i rastu. On predstavlja trajnu predanost stabilnosti proračuna koji je omogućio i kažnjavanje bilo koje zemlje u eurozoni čiji je proračunski deficit prelazio 3%. Pakt je poslije proglašen prestrogim te je u ožujku 2005. reformiran.

Pakt o stabilnost i rastu dogovor je država članica Europske unije vezan za fiskalnu politiku. Odnosi se na treću fazu Ekonomske i monetarne unije (EMU), odnosno na nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute – eura. Počeo se primjenjivati 1. siječnja 1999. godine kako bi se osiguralo da države članice EMU održavaju fiskalnu disciplinu nakon uvođenja jedinstvene valute – eura. Države članice koje su uvele euro moraju održavati tzv. Maastrichtske kriterije konvergencije, a Pakt o stabilnosti i rastu osigurava njihovo provođenje. Države moraju poštovati sljedeće fiskalne kriterije.
  • Deficit proračuna opće države: udio proračunskog deficita opće države u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3% deficita s kraja prethodne financijske godine. Ako to nije moguće, dopušta se da deficit privremeno biti iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3%.
  • Državni dug: udio bruto duga opće države u BDP-u ne smije prijeći 60% BDP-a na kraju prethodne financijske godine. Ako nije tako, udio mora pokazivati tendenciju značajnog smanjivanja i zadovoljavajućom se dinamikom mora približavati referentnoj vrijednosti.
U formalnom smislu Pakt je usvojen rezolucijom Europskog vijeća (usvojena u Amsterdamu 17. lipnja 1997) i dvjema uredbama Vijeća od 7. srpnja 1997. u kojima su detaljno razrađeni tehnički detalji dogovora u smislu nadgledanja proračunskih stavaka i koordinacije ekonomskih politika pri pojavi prekomjernog deficita. 
Prihvaćajući navedene kritike, Vijeće je 2005. godine ublažilo pravila Pakta o stabilnosti i rastu. Temeljna značajka Pakta jest to da su kvantitativna ograničenja originalnog Pakta – proračunski deficiti 3% BDP-a i javni dug od najviše 60% BDP-a – ostala nepromijenjena.

Međutim, definicija i provedba pravila Pakta postale su nešto drugačije, fleksibilnije. Prva je novost da će se proračunski ciljevi revidirati svake četiri godine. Druga je novost da će se zemljama s nižim javnim dugom i višim potencijalnim rastom dopustiti proračunski manjak u visini 1% BDP-a u srednjem roku.

Visokozadužene zemlje s nižim potencijalnim rastom morat će težiti uravnoteženom proračunu ili suficitu. Od zemalja s javnim dugom većim od 100% BDP-a tražit će se izričito pozitivan saldo proračuna. U glavne elemente reforme pripada zahtjev za jačanjem fiskalnih pozicija tijekom ”dobrih godina“, pri čemu se takvim godinama smatraju one u kojima je BDP bio iznad potencijalne razine. Predviđeno je da u tim godinama zemlje smanjuju svoj potencijalni manjak za 0,5 postotnih bodova BDP-a.

Europskom dužničkom krizom koja prijeti stabilnosti gospodarske i monetarne unije naglašava se hitna potreba za velikim poboljšanjima okvira za fiskalnu politiku. Suštinska reforma (dio takozvanog paketa od šest mjera), kojom se izmjenjuje Pakt o stabilnosti i rastu te utvrđuju važni propisi i instrumenti za nadzor nacionalnih fiskalnih politika, stupila je na snagu 13. prosinca 2011.

Još jedna važna reforma, međuinstitucionalni Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj Uniji, čija je fiskalna sastavnica fiskalni ugovor, stupila je na snagu 1. siječnja 2013. Fiskalni ugovor nadopunjuje i ojačava paket od šest mjera.

Nadalje, važna Uredba (dio takozvanog paketa od dvije mjere) stupila je na snagu 30. svibnja 2013. Njome se nastoji dodatno osnažiti fiskalni i ekonomski nadzor uspostavljanjem zajedničkih propisa za praćenje i ocjenjivanje nacionalnih proračunskih nacrta u sklopu ciklusa Europskog semestra.
79. Što je to Euroskupina ?

Euroskupina je neslužbeno tijelo u kojem se sastaju ministri financija država iz eurozone. Cilj tih sastanaka je osigurati bolju koordinaciju gospodarskih politika, pratiti proračunske i financijske politike država eurozone i zastupati euro u međunarodnim monetarnim forumima.

Euroskupina Prvotno nazvan Euro-11, sastanak ministara gospodarstva i financija s područja eura preimenovan je 1997. u Euroskupinu. To savjetodavno i neslužbeno tijelo redovno se sastaje kako bi raspravilo o svim pitanjima u vezi s neometanim funkcioniranjem područja eura i ekonomske i monetarne unije. Na te se sastanke poziva Komisija i po potrebi Europska središnja banka (članak 1. Protokola br. 14 o Euroskupini).

Na neslužbenom sastanku Ecofina održanom 10. rujna 2004. u Scheveningenu luksemburški predsjednik vlade i ministar financija Jean-Claude Juncker izabran je za predsjednika Euroskupine. Tako je postao prvi izabrani stalni predsjednik Euroskupine na mandat koji je počeo 1. siječnja 2005. Ugovorom iz Lisabona ojačana je uloga Euroskupine kako bi se povećala koordinacija na području eura. I termin Euroskupina prvi put se spominje u tom Ugovoru (članak 137. UFEU-a). Među službenim promjenama je biranje predsjednika Euroskupine na mandat od dvije i pol godine većinom država članica zastupljenih u Euroskupini (članak 2. Protokola br. 14 o Euroskupini).

80. Što predstavlja Lisabonski proces?
Do 2000. godine čelnici Europske unije shvatili su da moraju modernizirati europsko gospodarstvo kako bi sačuvali konkurentnost u odnosu na SAD i ostala vodeća svjetska gospodarstva. Na sastanku u Lisabonu u ožujku 2000. godine Europsko vijeće postavilo je Uniji vrlo ambiciozan cilj: do 2010. godine mora postati „najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo temeljeno na znanju, s tendencijom porasta razvoja, praćeno kvalitetnijim i boljim poslovima te većom socijalnom povezanošću“.

Europsko vijeće također se dogovorilo i o strategiji za postizanje tih ciljeva. „Lisabonska strategija“ obuhvaća niz područja, uključujući znanstvena istraživanja, obrazovanje, stručno usavršavanje, pristup internetu i poslovanje putem interneta. Strategija također uključuje i reformu europskog sustava socijalne zaštite. Ti su sustavi među najvećim vrijednostima Europe jer omogućuju našem društvu da prihvati potrebne strukturne i socijalne promjene bez pretjeranih teškoća. No mora ih se i modernizirati na način da budu održive i kako bi se njihovim blagodatima mogle koristiti i buduće generacije.

U proljeće 2006. godine Europsko vijeće nije ni pokušalo prikriti činjenicu da su, šest godina nakon pokretanja, rezultati Lisabonskog procesa različiti. Kao rezultat toga Vijeće je odlučilo pozabaviti se problemom stalne visoke nezaposlenosti u mnogim zemljama Europske unije i kao prioritete Europske unije naglasiti rast i zapošljavanje. Ako želi učiniti gospodarstvo produktivnijim i povećati socijalnu povezanost, Europa mora nastaviti koncentrirati napore uglavnom na povećanje gospodarskog učinka, inovaciju i poboljšanje vještina svojih građana.

Na inicijativu bivšeg predsjednika Europske komisije Joséa Manuela Barrosa države članice EU-a su stoga odlučile:
  • ulagati više u istraživanje i inovacije;
  • dati Europskoj komisiji veću ulogu koordinatora kako bi se snažnije podržale države članice, posebice putem širenja „najbolje prakse“ u Europi;
  • ubrzati reforme na financijskim tržištima i u sustavima socijalne skrbi te ubrzati liberalizaciju telekomunikacija i energetskog sektora.
81. Koje prava ostvaruju građani Europske unije kroz državljanstvo Europske unije?

Prvo pravo europskoga građanina jest pravo na slobodno kretanje, rad i život na prostoru Unije. To je pravo potvrđeno Ugovorom iz Maastrichta u poglavlju o državljanstvu.

Europske unije je donijela direktivu koja uspostavlja sustav međusobnog priznavanja visokoškolskih kvalifikacija. Ta direktiva odnosi se na sve sveučilišne programe u trajanju od triju ili više godina, a temelji se na načelu međusobnog povjerenja u kvalitetu nacionalnih sustava za obrazovanje i obuku.

Svaka osoba koja je državljanin države članice Europske unije može raditi u zdravstvenim, obrazovnim ili drugim javnim uslugama bilo gdje u Uniji, osim u djelatnostima koje pokriva povlaštenost javnih vlasti (policija, vojska, vanjski poslovi itd.). Doista, što bi moglo biti prirodnije nego zaposliti Engleza kao nastavnika engleskoga jezika u Rimu ili ohrabriti mladog diplomiranog Belgijanca da se prijavi na natječaj za posao u javnoj službi u Francuskoj?

Od 2004. godine državljani Europe koji putuju unutar Europske unije mogu od svojih nacionalnih vlasti dobiti karticu europskog zdravstvenog osiguranja, koja će im pomoći u podmirenju medicinskih troškova razbole li se tijekom boravka u drugoj državi.

Prema Ugovoru iz Maastrichta svaki građanin Unije – bez obzira na nacionalnost – ima pravo glasovanja i pravo kandidiranja na lokalnim izborima u državi u kojoj živi, kao i na izborima za Europski parlament.

To Europsku uniju približava njezinim ljudima. Državljanstvo u Uniji sada je dio Ugovora koji navodi da „svaka osoba koja ima državljanstvo neke od članica Europske unije postaje građaninom Unije. Državljanstvo Unije je dopuna, a ne zamjena nacionalnog državljanstva“.

82. Na koji način Europska unija štiti temeljna prava svojih građana?
Ugovor iz Amsterdama, koji je stupio na snagu 1999. godine, ojačao je koncept temeljnih prava. Uvodi proceduru za poduzimanje koraka protiv svake države članice Europske unije koja krši temeljna prava građana Europske unije. Proširila je i načelo nediskriminacije, tako da ne pokriva samo nacionalnost nego i spol, rasu, vjeru, dob te spolnu orijentaciju.

Ugovor iz Amsterdama dokazuje i politiku transparentnosti Unije, dopuštajući građanima lakši pristup službenim dokumentima europskih institucija.

Predanost Europske unije građanskim pravima potvrđena je u Nici u prosincu 2000. godine, kada je svečano proglašena i Povelja o temeljnim pravima Europske unije. Tu je Povelju sastavila Konvencija, u čijem su sastavu bili članovi nacionalnih parlamenata i Europskoga parlamenta, predstavnici nacionalnih vlada i članovi Komisije. Šest poglavlja – dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, prava građana i pravda – u 54 članka donosi osnovne vrijednosti Europske unije te građanska, politička, ekonomska i socijalna prava državljana Europske unije.
Početni članci govore o ljudskom dostojanstvu, pravu na život, pravu na „integritet osobe“, slobodi izražavanja i savjesti.

Poglavlje o solidarnosti na inovativan način spaja socijalna i ekonomska prava kao što su:
  • pravo na štrajk;
  • pravo radnika da bude informiran i savjetovan;
  • pravo na usklađenost obiteljskog i profesionalnog života;
  • pravo na zdravstvenu skrb, socijalno osiguranje i socijalnu pomoć na području cijele Unije. 
Povelja također promiče jednakost između žena i muškaraca te uvodi prava poput zaštite podataka, zabranu eugeničke prakse i kloniranja ljudi, pravo na zaštitu okoliša, prava djece i starijih osoba, kao i pravo na učinkovitu administraciju.
83. Što predstavlja Schengenski prostor?

Schengenski prostor, predstavlja teritorije 26 europskih zemalja, koje su usvojile Schengenski sporazum potpisan 1985. u Schengenu, Luksemburg. Schengenski prostor u mnogo čemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.

Schengenske države više ne obavljaju provjere na svojim unutarnjim granicama, ali su pooštrile nadzor vanjskih granica. Kako bi se zajamčila sigurnost u slobodnom prostoru bez granica, te su države povećale i suradnju s policijom, posebice putem izravnog praćenja i uhićenja bez potrebe za nalogom i prekograničnog nadzora. Schengenski informacijski sustav omogućuje cirkuliranje upozorenja o tjeralicama ili nestalim osobama, ukradenim vozilima i dokumentima od strane tijela za nadzor državnih granica, carine i policije.

Jedan od važnijih događaja dogodio se 1985. godine, kada su vlade Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske potpisale ugovor u luksemburškom gradiću Schengenu.

Schengenske odredbe postale su dio europskog prava ugovorom iz Amsterdama 1999. iako prostoru službeno pripadaju i četiri ne-EU države: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća populaciju od preko 400 milijuna stanovnika te površinu od 4.312.099 km2.

Četiri članice Europske unije: Bugarska, Cipar, Hrvatska i Rumunjska su se obvezale na ulazak u Schengenski prostor. Prije pune implementacije schengenskih pravila, svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize, policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.

Ulazak Bugarske i Rumunjske u Schengenski prostor se očekuje najranije u 2015., Hrvatska je kao cilj postavila godinu 2015., a Cipar godinu 2016.

Slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije predstavlja sigurnosno pitanje za vlade država članica jer se više ne kontroliraju unutarnje granice Unije. Kako bi to kompenzirali, morale su se uvesti dodatne sigurnosne mreže na vanjske granice Europske unije. Osim toga, budući da i kriminalci mogu iskoristiti slobodu kretanja unutar Unije, državne policijske snage i pravosudne vlasti moraju raditi zajedno kako bi se borile protiv prekograničnog kriminala.

Postignuti su dogovori o ukidanju kontrole ljudi, bez obzira na nacionalnost, na zajedničkim granicama, dogovori o ujednačavanju kontrola granica Europske unije s državama koje nisu članice Europske unije te dogovori o uvođenju zajedničke politike o vizama. Tako je nastalo područje bez unutarnjih granica poznato kao Schengenski prostor.

Schengenski paket i sekundarno zakonodavstvo nastalo iz njega postali su integralnim dijelom Ugovora Europske unije, a schengenski prostor postupno se širi te je njime obuhvaćena većina članica Europske unije kao i nečlanice Europske unije - Island, Norveška i Švicarska. Izvan ovog prostora trenutno su Bugarska, Irska, Rumunjska, Velika Britanija, Cipar i Republika Hrvatska.

84. Na koji način Europska unija provodi politiku azila i imigracije?

Europa se ponosi svojom dugom tradicijom iskazivanja dobrodošlice strancima te pružanjem azila izbjeglicama koji bježe pred opasnošću i progonima. Danas se pred vlade Europske unije postavlja pitanje kako izaći na kraj sa sve većim brojem imigranata, legalnih i ilegalnih, u područjima bez unutarnjih granica.

Vlade Europske unije dogovorile su se da usklade pravila tako da zahtjevi za azil budu procesirani u skladu s osnovnim principima koji će biti jednako prepoznati u cijeloj Uniji. Godine 1999. postavile su za cilj donošenje zajedničke procedure glede azila te davanja jednakih mogućnosti osobama koje su dobile azil na području cijele Unije. Unija će imigrantima dati ista prava i obveze koje imaju i građani Europe. Prihvaćene su neke tehničke mjere kao što su minimalni standardi za primanje osoba koje traže azil te davanje statusa izbjeglice.

Uspostavljen je Europski fond za izbjeglice. Opći je cilj fonda dati podršku i poboljšati napore zemalja članica da osiguraju uvjete za primanje izbjeglica, prognanika i korisnika dodatne zaštite; primjenjuju pravedne i učinkovite postupke davanja azila; promiču pozitivnu praksu u području azila, kako bi se zaštitila prava osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita, te omogućilo da sustavi azila u državama članicama funkcioniraju učinkovito.

85. Na koji način Europksa unija sprječava međunarodni kriminal?

Kako bi ta politika bila održiva, Europska unija mora uspostaviti učinkovit sustav kontrole imigracije, izvršavanje provjera na svojim vanjskim granicama te sprečavanje ilegalne imigracije. Potrebni su koordinirani napori u borbi protiv zločinačkih bandi koje preko svojih mreža krijumčare i nehumano izrabljuju ljude, naročito žene i djecu.

Organizirani kriminal postaje sve sofisticiraniji pa se u svojim aktivnostima koristi europskim i međunarodnim mrežama. Terorizam je jasno dao na znanje da može djelovati s najvećom brutalnošću bilo gdje na svijetu.

Stoga je osnovan Schengenski informacijski sustav (engleski: Schengen information system - SIS). Riječ je o složenoj bazi podataka koja policiji i pravosuđu omogućuje razmjenu informacija o osobama za kojima je raspisana tjeralica ili se traži njihovo izručenje, ili o ukradenoj imovini, primjerice, o vozilima ili umjetninama.

Praćenje tragova nelegalno stečenih dobara jedan je od najboljih načina hvatanja zločinaca. Zbog toga, a i kako bi presjekla financiranje zločinačkih organizacija, Unija koristi zakonodavstvo u sprečavanju pranja novca.

Najveći napredak u posljednjih nekoliko godina na polju suradnje među policijama predstavlja osnivanje Europola, tijela Europske unije sa sjedištem u Haagu. Sastavljeno je od policajaca i carinika koji se bore protiv svekolikoga međunarodnog kriminala: šverca droge, prodaje ukradenih vozila, trgovine ljudima i ilegalne imigracije, seksualnog izrabljivanja žena i djece, pornografije, krivotvorenja, prometa radioaktivnim i nuklearnim materijalima, terorizma, pranja novca i krivotvorenja eura.

86. Na koji se način odvija suradnja između država članica Europske unije na području pravosuđa?

U Europskoj uniji trenutno postoji više različitih pravosudnih sustava koji usporedo funkcioniraju unutar svojih državnih granica. Ako Unija želi da ljudi dijele isti koncept pravde, pravosudni im sustav život mora olakšati, a ne otežati.

Najvažniji primjer praktične suradnje na tom području postigao je rad Eurojusta, središnje koordinacijske strukture osnovane u Den Haagu 2003. godine. Njegova je svrha omogućiti nacionalnim istražnim tijelima i organima gonjenja zajedničko vođenje istraga koje uključuje više država članica Unije.

Europski nalog za uhićenje, uveden u siječnju 2004. godine, ima zadaću zamijeniti dugotrajne procese izručenja.

Međunarodni kriminal i terorizam ne poštuju nacionalne granice. To znači da je potrebna zajednička politika Unije za kazneno pravo jer suradnju između sudova različitih zemalja mogu priječiti različita tumačenja određenih kaznenih zakona. Cilj je Unije da na tom području stvori zajednički pravni okvir za borbu protiv terorizma kako bi svojim građanima zajamčila visok stupanj zaštite i pojačala međunarodnu suradnju na tom području.

Na polju građanskih prava Europska unija je donijela zakone koji će omogućiti primjenu sudskih odluka u prekograničnim slučajevima koji uključuju rastave, razdvojenost, skrbništvo nad djecom i alimentaciju tako da odluke iz jedne zemlje budu primjenjive u drugoj. Unija je uspostavila jedinstvene postupke koji pojednostavnjuju i ubrzavaju rješavanje prekograničnih slučajeva u malim i neosporenim građanskim tužbama kao što su naplata dugova i stečaj.

87. Koje promjene donosi Lisabonski ugovor u funkcioniranju Europske unije?
Lisabonski ugovor potpisalo je 13. prosinca 2007. svih tada 27 država članica Europske unije. Stupio je na snagu 1. prosinca 2009.
Države članice koje su zajedno sastavile Lisabonski ugovor prepoznale su da postojeći ugovori ne opremaju Europu alatima koji su joj potrebni kako bi se suočila s novim izazovima stoga:
  • Lisabonski ugovor dopunjava i ažurira prethodne ugovore Europske unije.
  • Uzima u obzir činjenicu da je Unija narasla s prvobitnih šest država članica osnivačica Unije na tada postojećih 27, te mnoge promjene uzadnjih 50 godina.
  • Lisabonski ugovor popravlja metode rada Europske unije kako bi Unija u 21. stoljeću učinkovitije i sposobnije obavljala svoje poslove.
  • Pomaže Uniji da bolje štiti interese građana te im omogućava da se njihov glas izravno čuje uz pomoć nove Građanske inicijative.
  • Poveljom o temeljnim pravima štiti prava građana.
  • Povećava ulogu Europskog parlamenta i daje nove ovlasti nacionalnim parlamentima.
  • Donošenje odluka na europskoj razini čini učinkovitijim.
  • Daje Uniji jedinstven glas u svijetu.
  • Uvodi nove mjere za suočavanje s važnim pitanjima koja utječu na svakodnevni život građana EU-a, kao što su klimatske promjene, prekogranični kriminal i energija.
  • U isto vrijeme, štiti prava svake države članice, posebice kad se radi o osjetljivim područjima poput oporezivanja i obrane.
88. Koji su ciljevi i vrijednosti Europske unijedefinirani Lisabonskim ugovorom?
Lisabonski ugovor jasno navodi ciljeve Europske unije i vrijednosti mira, demokracije, poštivanja ljudskih prava, pravde, vladavine prava i održivosti.

Lisabonski ugovor jamči da će Europska unija:
  • nuditi ljudima prostor slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica;
  • raditi na održivom razvoju Europe temeljenom na uravnoteženom gospodarskom rastu i stabilnosti cijena, visoko konkurentnoj društvenoj tržišnoj ekonomiji, s ciljem najviše stope zaposlenosti i društvenog napretka, s visokom razinom zaštite okoliša;
  • boriti se protiv društvene isključenosti i diskriminacije te promicati društvenu pravdu i zaštitu;
  • promicati ekonomsku, društvenu i teritorijalnu koheziju, i solidarnost među državama članicama;
  • ostati vjerna ekonomskoj i monetarnoj uniji s eurom kao svojom valutom;
  • isticati i promicati vrijednosti Europske unije diljem svijeta i pridonositi miru, sigurnosti, održivom razvoju planeta Zemlja, solidarnosti i poštovanju među narodima, slobodnoj i pravednoj trgovini i iskorjenjivanju siromaštva;
  • pridonositi zaštiti ljudskih prava, posebice prava djece, kao i strogom provođenju i razvoju međunarodnog prava, uključujući poštovanje principa Povelje Ujedinjenih naroda.
89. Koje su ključne odredbe Lisabonskog ugovora?
Kako bi se pospješilo funkcioniranje Europske unije te proširila područja suradnje, Lisabonskim ugovorom usvojene su sljedeće ključne odredbe:
  • Ugovor daje građanima veća prava u donošenju odluka.
  • Lisabonski ugovor olakšava procedure donošenja odluka Europske unije.
  • Ključni cilj Lisabonskog ugovora je modernizirati institucije koje vode poslove Europske unije i učiniti ih demokratičnijima.
  • Lisabonski ugovor potvrđuje predanost postizanju ekonomske i monetarne unije s eurom kao valutom.
  • Lisabonski ugovor jasnije objašnjava ulogu Europske unije na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Odluke o pitanjima obrane i dalje će se donositi jednoglasnim pristankom svih država članica.
  • Lisabonski ugovor sadrži važne nove odredbe koje jačaju sposobnost Europske unije da se bori protiv međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne migracije i trgovine ljudima, oružjem i drogom.
  • Lisabonski ugovor intenzivira socijalne ciljeve Europske unije. Ugovor predviđa da, u svim politikama i akcijama, EU vodi računa o promicanju visoke stope zaposlenosti.
  • Lisabonski ugovor sadrži važne odredbe u nizu novih područja koje učvršćuju sposobnost Europske unije u borbi protiv međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne migracije, trgovine ženama i djecom, drogom i oružjem.
  • Definira suradnju država članica na području borbe protiv klimatskih promjena te definira zajedničku energetsku politiku.
  • Lisabonski ugovor priznaje prava, slobode i principe iznesene u Povelji o temeljnim pravima i čini Povelju pravno obvezujućom.
90. Koje promjene uvodi Lisabonski ugovor u ovlastima Europskog parlamenta?

Europski parlament je izravno izabrana institucija koja predstavlja građane država članica.

Zakonodavne ovlasti Europskog parlamenta povećane su novim „redovnim zakonodavnim postupkom” koji je zamijenio bivši postupak suodlučivanja. Sad se on primjenjuje na više od 40 novih političkih područja, čime se njihov broj povećao na 73.

Postupak pristanka postoji i dalje kao „suglasnost”, a postupak savjetovanja ostao je nepromijenjen.

Novim postupkom donošenja proračuna stvara se potpuna jednakost Parlamenta i Vijeća kad se radi o odobravanju godišnjeg proračuna. Višegodišnji financijski okvir mora odobriti Parlament (suglasnost).

Europski parlament sad bira predsjednika Komisije većinom zastupnika na prijedlog Europskog vijeća koje kandidata mora izabrati kvalificiranom većinom vodeći računa o rezultatu izbora za Europski parlament. Europski parlament i dalje mora odobriti Komisiju kao kolegij.

Europski parlament može imati najviše 751 zastupnika. Najveći broj zastupnika po državi članici smanjen je na 96, a najmanji je povećan na 6.

91. Koje ovlasti Lisabonski ugovor daje nacionalnim parlamentima država članica Europske unije?

Po prvi put, nacionalni parlamenti imaju izravan utjecaj na proces donošenja odluka.

U sklopu Lisabonskog ugovora, svi predloženi zakoni Europske unije moraju se slati nacionalnim parlamentima.

Primjenjuje se sustav pravovremenog upozorenja i svaki nacionalni parlament ima osam tjedana da argumentira svoj prigovor ako misli da prijedlog zakona nije prikladan za Europsku uniju.

Ako dovoljan broj nacionalnih parlamenata država članica uloži prigovor, prijedlog se može izmijeniti i dopuniti ili povući.

Ovakav sustav pravovremenog upozorenja omogućuje parlamentima država članica važnu ulogu u osiguravanju da Europska unija ne prekorači svoje ovlasti uključujući se u pitanja koja se mogu bolje riješiti na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini.

92. Koje promjene uvodi Lisabonski ugovor u funkcioniranju Vijeća?

Vijeće, koje se prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nazivalo i Vijeće Europske unije ili Vijeće ministara, čini 28 ministara vlada od kojih svaki predstavlja jednu državu članicu.

Ono je važno tijelo s pravom odlučivanja koje koordinira ekonomske politike Europske unije i ima središnju ulogu u vanjskoj i sigurnosnoj politici.

Dijeli zakonodavne ovlasti i prava odlučivanja o proračunu s Europskim parlamentom.

Ugovorom iz Lisabona zadržano je „glasovanje dvostrukom većinom“ (građana i država članica). Odluke Vijeća trebaju potporu 55 % država članica, u kojem postotku mora biti zastupljeno najmanje 65 % stanovništva Europe. Takav sustav odlukama daje dvostruki legitimitet.

Sjednice Vijeća su javne kad se raspravlja ili glasuje o nacrtu zakonodavnog akta. U tu je svrhu svaka sjednica Vijeća podijeljena na dva dijela, na način da je jedan dio posvećen raspravi o zakonodavnim aktima, a drugi nezakonodavnim aktivnostima.

Predsjedništvo Vijeća i dalje se izmjenjuje svakih šest mjeseci, ali postoje i skupna predsjedništva sastavljena od po tri države članice u trajanju od 18 mjeseci kako bi se osigurao bolji kontinuitet rada.

Novost koju je donio Lisabonski ugovor je i to da Vijećem ministara vanjskih poslova predsjedava visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednik Europske komisije.

U drugim područjima, kao što su poljoprivreda, financije i energija, Vijećem će i dalje predsjedati ministar zemlje nositeljice rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja.

Tako sustav predsjedanja EU-om postaje koherentniji i učinkovitiji.

93. Koja je uloga Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednik Europske komisije?
Ta nova služba osnovana je Lisabonskim ugovorom, a njezin nositelj zadužen je za usklađivanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Ovo mjesto objedinjuje prethodno odvojene uloge s ciljem postizanja usklađenosti i dosljednosti vanjske politike Europske unije.
Visokog predstavnika ili predstavnicu imenuje Europsko vijeće, a on ili ona predsjeda Vijećem ministara vanjskih poslova te istovremeno obnaša funkciju potpredsjednika Europske komisije.
Ova je funkcija osmišljena kako bi Europska unija bolje branila svoje interese i vrijednosti na međunarodnoj pozornici i izražavala jednoglasno svoja stajališta.
U studenome 2009. godine Catherine Ashton imenovana je prvom visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a/potpredsjednicom Europske komisije.
Visoku predstavnicu/potpredsjednicu u njezinom radu podržava Europska služba za vanjsko djelovanje, koja je osnovana 1. siječnja 2011. udruživanjem odjela za vanjsku politiku Komisije i Vijeća te dovođenjem diplomata iz nacionalnih diplomatskih službi.
S obzirom na njezin položaj šefa vanjskih poslova Europske unije, njezin portfelj obuhvaća širok raspon uloga: 
  • tradicionalnu diplomaciju,
  • usklađivanje drugih vanjskopolitičkih alata  – razvojnu pomoć, trgovinu, humanitarnu pomoć i odgovor na krize,
  • postizanje konsenzusa između 28 država članica Europske unije i njihovih pojedinačnih prioriteta – često putem mjesečnih sastanaka ministara vanjskih poslova EU-a kojima ona predsjeda,
  • prisustvovanje na redovitim sastancima čelnika zemalja Europske unije u Europskom vijeću,
  • predstavljanje EU-a na međunarodnim forumima poput Ujedinjenih naroda,
  • vođenje Europske agencije za obranu Instituta Europske unije za sigurnosne studije.
94. Kako su Lisabonskim ugovorom definirane ovlasti Europske unije i država članica?
Lisabonski ugovor utvrđuje:
  • koje ovlasti pripadaju Uniji
  • koje ovlasti pripadaju državama članicama,
  • koje su ovlasti zajedničke.
Ugovor određuje granice ovlasti Europske unije jasnije nego prije. Osnovno je pravilo da Europska unija može postupati po onim ovlastima koje su joj povjerile države članice, odnosno:
  • Sve druge ovlasti ostaju u ingerenciji država članica.
  • Unija ima isključivu ovlast nad područjima poput pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike.
  • Države članice imaju primarnu odgovornost u područjima kao što su zdravstvo, obrazovanje i industrija.
  • Europska unija i države članice zajednički su nadležne u područjima kao što su unutarnje tržište, poljoprivreda, promet i energija. 
Lisabonski ugovor potvrđuje da Europska unija poštuje ravnopravnost država članica i njihove nacionalne identitete, uključujući lokalnu i regionalnu autonomiju. Ugovor se obvezuje štititi različitost kultura i jezika Europe. Po prvi je put uključena odredba o mogućnosti države članice da istupi iz Europske unije ukoliko to želi, te se navodi postupak koji će se u tom slučaju primijeniti.
95. Što je to „unaprijeđena suradnja“?

Uzimajući u obzir činjenicu da je Unija narasla, Ugovor o Europskoj uniji (izmijenjen i dopunjen Ugovorom iz Amsterdama i Lisabonskim ugovorom) sadrži pravila za situacije u kojima neke države članice žele poticati suradnju na određenom području. To se naziva „unaprijeđena suradnja“.

Unaprijeđena suradnja znači da skupina zemalja može djelovati zajednički bez da svih 28 nužno sudjeluju. Ona omogućuje državama članicama da se izuzmu ako ne žele sudjelovati, ne sprječavajući ostale države članice u zajedničkom djelovanju.

96. Što podrazumijeva načelo supsidijarnosti?
Izvršavanje nadležnosti Europske unije temelji se na načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti.

Na područjima koja nisu u isključivoj nadležnosti Europske unije načelom supsidijarnosti želi se zaštititi pravo država članica da donose odluke i poduzimaju mjere te dati legitimitet djelovanju Unije ako države članice ne mogu u dovoljnoj mjeri ostvariti ciljeve nekog djelovanja „zbog opsega ili učinaka predloženog djelovanja”. Ono isključuje djelovanje Unije u slučajevima u kojima države članice mogu učinkovito riješiti probleme na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini te daje Uniji pravo da izvršava svoju nadležnost kada države članice ne mogu u dovoljnoj mjeri ostvariti ciljeve predloženog djelovanja.

Uvođenjem tog načela u Ugovore izvršavanje nadležnosti nastojalo se što je više moguće približiti građanima.
Načelo supsidijarnosti odnosi se na sve institucije Unije i praktičnu važnost ima posebno u okviru zakonodavnih postupaka. Ugovorom iz Lisabona osnažena je uloga nacionalnih parlamenata i Suda na području nadzora poštovanja načela supsidijarnosti.

U skladu s člankom 5. stavkom 3. Ugovora o EU-u, institucije Unije mogu djelovati u ime načela supsidijarnosti ako su ispunjena tri preduvjeta:
  • područje djelovanja nije u isključivoj nadležnosti Unije,
  • države članice ne mogu u dovoljnoj mjeri ostvariti ciljeve predloženog djelovanja,
  • zbog opsega ili učinaka djelovanja uspješnije ga može provesti Unija.